Vraćen dug Belliniju

Vraćen dug Belliniju

Gipkim svijetlo obojenim glasom kristalne čistoće, uz jasnu dikciju, na premijeri je oduševila sopranistica Adela Golac Rilović, dok je na reprizi ulogu scenski i izražajno sigurnije dala Martina Zadro, čija je vokalnost često zanemarivala izgovaranje teksta

Nakon opere Mjesečarka u osječkom HNK u prošloj sezoni, dirigent Zoran Juranić na početku je ove sezone u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući nastavio vraćati dug Belliniju i ljubiteljima njegova opusa, u prvom svom programu kao novi ravnatelj zagrebačke opere. Zadovoljan rezultatima osječke produkcije; zamislio je Bellinija u Zagrebu u rukama sličnog sastava umjetničkog teama: dao je priliku mahom mladim umjetnicima da iskušaju svoje snage, te ponovno pozvao na suradnju goste iz inozemstva — tri mlade talijanske umjetnice, redateljicu Caterinu Panti-Liberovici, kostimografkinju Cristinu Aceti i koreografkinju Silviju Gatti, koje su uz scenografa Matka Trebotića osmislile vizualni identitet uprizorenja. Odabrao je rjeđe izvođenu opernu obradu priče o Romeu i Juliji, lirsku tragediju u dva čina Capuleti i Montecchi, pisanu prema verziji priče obrađene u noveli dominikanca Mattea Bandella La sfortunata morte di due infelicissimi amanti iz 1554 (u kojoj se, za razliku od Shakespeareove drame, Julija primjerice probudi prije nego što Romeo umre). Za razliku od spomenute Mjesečarke, te npr. Norme ili Puritanaca, ova opera ne pripada skupini skladateljevih remek-djela, no odiše nenametljivom i skladnom melodikom, izrazitom vještinom u vođenju istodobnih dijaloga u duetima, tercetima i kvartetima, koji će postati glavnim adutom talijanskog belkanta i neizostavnim dramaturškim vrhuncem Verdijevih opera.

Težak zadatak

Mladi su vokalni solisti imali pred sobom vrlo težak zadatak — pjevački i scenski svladati petoro likova koji svaki za sebe nosi svoje specifičnosti problematike u smislu vokalne i izražajne interpretacije. Bellini je prema svojoj često iskazivanoj sklonosti prema glazbenom oblikovanju ženskih uloga (za koje je stvorio najljepše dijelove svoga opusa), umjetnički je impuls najviše iskazao u ulozi Giuliette. Tu su tezu dokazale obje dosadašnje izvedbe opere (na premijeri, 3. studenog i prvoj reprizi, 5. studenog ove godine): dvije nositeljice uloge svaka su na svojoj predstavi iskazale svoje vještine u punom svjetlu. Gipkim svijetlo obojenim glasom kristalne čistoće, uz jasnu dikciju, na premijeri je oduševila sopranistica Adela Golac Rilović, dok je na reprizi ulogu scenski i izražajno sigurnije dala Martina Zadro, čija je vokalnost često zanemarivala izgovaranje teksta. Iako ne toliko glazbeno uspjela, od Giuliette svakako dramaturški razrađenija jest uloga Romea, koju je Bellini povjerio mezzosopranu. U nastojanju da glazbom ostvari povezanost kakvu mladi ljubavnici proživljavaju u priči, time je stvorio jednu od najzahtjevnijih uloga u hlačama — Hosenrolle (muška uloga namijenjena pjevačici) u svjetskoj opernoj literaturi. Scenski uvjerljivo, intonacijski precizno, no bojom glasa koja u rubnim registrima zvuči grubo i nerazrađeno, na premijeri je u Romeu nastupila Martina Tomčić, dok smo u sljedećoj predstavi u toj ulozi doživjeli Dijanu Hilje kao pjevačicu lijepe boje, no prenaglašenog vibrata koji joj onemogućuje kontrolu intonacije. Zanimljivo je bilo u obje zapaziti znatno poboljšanje u kvaliteti tijekom izvedbe, što je možda rezultat oslobađanja od početne treme, ali vjerojatnije nejednake zahtjevnosti između prvog i drugog čina, barem što se tiče te uloge.

Napredak orkestra

Dva smo, također različita, interpreta upoznali i u ulozi Lorenza, jedinog suradnika ljubavnog para među Capuletima: obrnuto od najavljenog u tiskanom programu, Ivica Trubić nastupio je na premijeri, a Luciano Batinić na izvedbi dva dana poslije. Dok se prvi doimao nespremnim (vjerojatno zbog ulijetanja kao zamjena za bolesnoga kolegu), drugi se pokazao kao pouzdan tumač dramatske basovske dionice ispunjene isključivo ariosima. U obje su dosadašnje izvedbe u ulogama Giuliettina oca Capellija i njezina prisilnog zaručnika Tebalda nastupili isti pjevači: odličan bariton Dalibor Hanzalek te muzikalan, ali dinamički odveć blijed Tvrtko Stipić, tenor s nedefiniranom metalnom nijansom koji je često nestajao u zvuku orkestra. Zbor koji se, uz jednu kratku iznimku mješovitog zbora iza scene, na sceni isključivo javlja u muškom dijelu, pjevao je solidno, s povremeno preslabim ili pak prejakim izražajem (zborovođa Robert Homen). Orkestar što ga od ove sezone vodi čak dvoje koncertnih majstora (Mojca Ramuščak-Stetencu i Anđelko Krpan) pokazuje znatni napredak (uz manje ekscese u dionici roga i povremeno neslaganje gudača).

Premda se s glazbenog aspekta predstava u cjelini može smatrati uspjelom, problematično je njezino vizualno rješenje. Činjenica da je riječ o lirskoj tragediji ne daje scenografu pravo da, od sama početka predstave, u svjetlu reduciranom do polumraka, tamnom scenografijom s najpoznatijim motivom smrti u našoj umjetničkoj baštini — replikom freske Vincenta od Kastva, upućuje na njezin kobni završetak. Tim više je to suvišno jer i najšira publika dovoljno dobro poznaje priču o Romeu i Juliji. Iako je Trebotićeva zamisao rotirajuće scene s četiri između sebe povezana dijela efektna i višestruko već prokušana kao sredstvo brzih izmjena prizora, u slučaju Bellinijeve opere to nije bilo potrebno. Skladatelj je u svojoj operi predvidio prostor za scenske promjene, a njegovi su podulji orkestralni interludiji ovdje bili nepotrebno praćeni neprestanim okretajima scene.

Postmoderna kostimografija

Minimalistička režija Caterine Panti-Liberovici spretna je u povezivanju dijelova scene (u čemu joj je jednako diskretno pomagala koreografkinja Gatti), no ne i dosljedno provedena. Prečestim ustupcima glazbenoj interpretaciji podsjeća nas na neke starije režijske operne geste koncertantnog tipa.

Bez određene koncepcije, kostimi Cristine Aceti svojom divergentnošću povremeno zbunjuju, što se uklapa u trendovsku estetiku postmodernizma. Dok uvertira još traje, na sceni se otkriva mnoštvo gdje u tami razaznajemo gospodu u frakovima i cilindrima 19. stoljeća, suce s baroknim vlasuljama, razne tipove militantnih postrojbi... Tamnijoj odjeći zbora kontrastiraju žarkocrveni plašt vođe Capuletija (stlizirana aluzija na Mussolinija) i svijetlozeleni ogrtač maskiranoga Romea (u prvom prizoru), dok su tri kostima Giuliette stilizirane varijante srednjovjekovnih halji u neutralnim bojama koje se stapaju s nijansama scene.

Jana Haluza