Vjera u književnu povijest

Vjera u književnu povijest

Književni povjesnik, prema zamišljaju Niccolňa Tommasea, mora imati znanja, iskustva i sposobnosti sintetiziranja mnogih raznovrsnih ljudskih i životnih činjenica; mora imati intelektualnu i moralnu jasnoću i čvrstoću u lučenju antinomijâ, te nužno mora imati umjetničkoj književnosti prikladnu i sukladnu nadarenost koja će mu omogućiti da valjano izvaže njezinu umjetničku i društvenu težinu te joj vrednote kompetentno projicirati u budućnost

Niccolň Tommaseo (Šibenik, 1802 – Firenza, 1874) — svestrani talijanski književnik, leksikograf; istaknuta osobnost romantičkog katolicizma, razapeta između tradicije i živoga premda nesređenoga zanimanja za modernost; prijeporan politički mislilac — bavio se i pitanjem pisanja književne povijesti, na što ovom prigodom nije zgorega podsjetiti s obzirom na to da je riječ o vazda aktualnoj problematici.

Godine 1698. u Rimu je bila objavljena Istoria della volgar poesia (Povijest poezije na narodnom jeziku), u šest svezaka, Giovana Marija Crescimbenija. Kritičari su knjigu odmah ocijenili negativno: Giuseppe Baretti zbog nedostatne inventivnosti, no naglasio je njezinu kompilativnu vrijednost; Ugo Foscolo također ju je smatrao dobrom kompilacijom, no autoru je predbacio nepoznavanje pravih činjenica. Bilo je i negativnijih mišljenja. Tek početkom 20. stoljeća Crescimbenijeva Istoria... biva pohvaljena; hvali je Guido Mazzonie, na primjer, a to zbog mnoštva iznesenih činjenica, doduše bez kritičke produbljenosti koju su bili poželjeli i Baretti i Foscolo. To mišljenje prejudicirao je Tommaseo (Dizionario di estetica, Milano 1869; Rječnik estetike), koji je za knjigu napisao da je bez poželjna kritičnog naboja, te da joj nedostaje privlačnost nověnâ te i nužna skladnost; a i prepuna je činjenica i citata, te je kao takva zamorna, no svakako i dobra i poticajna građa. Nakon Danteove De vulgari eloquentia, koja je bila prvom skicom književne povijesti, Crescimbenijev je nastup prvi u nizu književnopovijesnih intervencija koje će uslijediti.

Histoire littéraire d’Italie (Pariz 1811), Pierrea Louisa Ginguenéa knjiga je prema predlošku tridesetak godina starije povijesti talijanske književnosti Girolama Tiraboschija: uz književnost ističe i razvoj znanosti, no kompaktnija je. Sadrži sažetke mnogih djelâ. U svojoj se Storia civile nella letteraria, Torino 1872 (Građanska u književnoj povijesti) Tommaseo pokazao strogim sucem, ali nije vodio računa o napretku koji je Ginguené donio time što se umnogome posvetio i samim djelima, a što je bio dotad zapostavljani postupak. Tommaseo je inače bio napao Tiraboschija, koji je, prema njemu, bio učen, ali i skučen time što je smatrao da povijest književnosti mora biti odijeljena od povijesti društva. Tommaseo je bio pod utjecajem koncepcija ranoga 19. stoljeća (Giovannija Bercheta, npr.), prema kojima je književnost osobit odraz sveukupnih društvenih okolnosti.

Ne može sve jedan čovjek

U periodiku »Antologia« (1831, br. 127) pišući o Trecentu Tommaseo ističe da je iz propitivanja talijanske književnosti važno izvući razvoj talijanske uljudbe i ljudskoga duha, a ne tek stil i jezik. Dvije godine prije, u siječnju, u istoj publikaciji (br. 97), ocjenjujući Schoellovu povijest grčke svjetovne književnosti, Tommmaseo usputno naglašava svoju koncepciju o tome kako bi valjalo pisati književnu povijest. Lapidaran Tommaseov osvrt jedna je od zanimljivijih intervencija o pitanju književne historiografije prve polovice 19. stoljeća.

Tiraboschiju i Ginguenéu Tommaseo prigovara preveliku preopširnost: ambiciju da se obuhvati sva povijest književnosti i znanosti, što nedvojbeno vodi do toga da se književna povijest nikada neće moći dovršiti. Nemoguće je da jedan čovjek pročita sve što je napisano. I Tiraboschi i Ginguené pisali su i o onome o čemu su malo ili pak ništa znali, pa su bili primorani prepisivati i tuđe radove. Jedan čovjek ne može biti toliko učen da se može uhvatiti u koštac s premnogim činjenicama i znanjima. Stvar je, dakako, poglavito praktične, a ne teorijske naravi, jer i književnost i znanost toliko su napredovale da to nadilazi mogućnosti jednog poslenika, ma koliko on bio učen i marljiv.

Tommaseo se tim člankom upleo u razmatranje pitanja biografizma, tada mnogo raspravljana. Prema njemu, bavljenje biografijom relevantno je tek ako je u funkciji analize piščeva izričaja, a ne da se izdvoji do apsolutne autonomnosti. Time se Tommaseo suprotstavlja Tiraboschijevoj filološko-biografskoj metodi, koja, prema njemu, guši kritičko nadahnuće te uvodi diskontinuitet u književno-povijesno vrednovanje. Tommaseo je time istaknuo nužnost jedne jedinstvene nasuprot dvjema razinama, tj. koncepcijama u pristupu obradi književno-povijesnih tema, pogotovo onih opširnijih. Na taj je način književnu povijest od izvanjske i tek praktične činjenice podigao na razinu složenije duhovne radnje. Prema njemu, nadalje, greška je baviti se malima, jer se time zamagljuje za uljudbu presudan duhovni prostor velikih književnika. Time je ukazao na ograničenost općenito historiografije 18. stoljeća: ograničenost što se očitovala u gomilanju činjenica, a što je bio rezultat pretjeranih sklonosti prema arhivskim istraživanjima. Navlastito se usprotivio Gingenéovu unošenju u književnu povijest opširnih sadržaja djelâ, uz tek poneku kritičku opasku. Na to je gledao kao na neoprostivu pedanteriju, čak i u slučaju novinarskoga pristupa!

Napor čitanja

Prema Tommaseu književna povijest ne bi trebala lišavati čitatelje napora čitanja, već mora upravljati čitanjem, učiniti ga korisnim; nužno ima pokazati povezanost među književnim djelima istoga doba, a i općenito, čak i otvoriti mogućnost unošenja u perspektivu: »Non si tratta dell’analisi d’un autore; si tratta dell’analisi di quello spirito che ha tutta animata una generazione d’autori« (»Nije riječ o analizi jednoga autora; riječ je o analizi o onom duhu koji je animirao čitav jedan naraštaj autorâ«), reći će u članku Tommaseo. To je, dakako, usmjereno spoznaji duha književnosti jedne nacije i jednoga doba što je bilo u suglasju s romantičarskim koncepcijama (Berchet...). Važni su dakle odnosi među djelima raznih autora, a ne biografske potankosti.

Književna povijest, dakle, mora ispitati i objelodaniti strujanja, razvoj; mora uočiti i afirmirati čvrsti dijalog pisaca te jedne i različitih epoha; mora se razlikovati od monografskoga pristupa pojedinom piscu; ona mora težiti egzegezi unutarnje senzibilnosti te mora sadržavati pretpostavke za konstruktivnu razlučivost bitnih čimbenika i njihovih poveznica. Tommaseo tim svojim zadirom u empiriju književne povijesti te vlastitim zamišljajem kako je obraditi preuzima dotadašnje spoznaje, ali i daje doprinos otvaranju njezine nove perspektive: time se svrstava među osviještene pisce koji su se dotaknuli književne povijesti (nastavlja se na Bercheta, Foscola i Mazzinija te najavljuje one iz prvih desetljeća 20. stoljeća).

Blizak Leopardiju i Foscolu

Konkretno, Tommaseo se zalaže za kritička izdanja klasika (prema njemu to bi bila i najbolja književna povijest!). Tu je bio blizak Leopardiju i Foscolu, jer se plašio da historiografske pedanterije ne uguše živi pjesnički tekst. Posebno valja uvažiti njegovu distinkciju između znanosti i književnosti (književnu povijest valja ograničiti na lijepu književnost). Takvu će se stajalištu pridružiti Emiliani Giudici sa svojom Storia delle belle lettere in Italia (Povijest talijanske beletristike).

Sve u svemu, Tommaseo se suprotstavlja sitničavosti historiografa 18. stoljeća, koji su se brinuli i o najsitnijim detaljima i o onome i onima o kojima se znalo da neće ostaviti ni traga, te je istaknuo nužnost povijesti koja će se usredotočiti na bitni perspektivni smisao književnosti, povijesno i kritički usmjeren prema jasnoj viziji književne zbilje jednoga naroda.

U predgovoru svojoj ovdje već spomenutoj zbirci studija pod naslovom Storia civile nella letteraria Tommaseo će istaknuti da se književni fenomeni moraju promatrati u sklopu unutarnjih i vanjskih uvjeta života jedne nacije, inače se ne mogu ni prosuđivati, pogotovo ne u intelektualnom i moralnom smislu, gdje je važno lučiti dobro od zla, istinito od lijepog, sjećanje od aktualne zbilje, maštu od racionalnoga promišljanja, nadahnuto umijeće pisanja od znanstvenoga produbljivanja. Književni povjesnik, prema zamišljaju Niccolňa Tommasea, mora imati znanja, iskustva i sposobnosti sintetiziranja mnogih raznovrsnih ljudskih i životnih činjenica; mora imati intelektualnu i moralnu jasnoću i čvrstoću u lučenju antinomijâ, te nužno mora imati umjetničkoj književnosti prikladnu i sukladnu nadarenost koja će mu omogućiti da valjano izvaže njezinu umjetničku i društvenu težinu te joj vrednote kompetentno projicirati u budućnost.

Juraj Gracin