Uskrsnuće i potonuće

Uskrsnuće i potonuće

Noć vještica: Uskrsnuće (Halloween: Resurection), red. Rick Rosenthal

Alien: Uskrsnuće. Noć vještica: Uskrsnuće. Petak 13: Jason je živ. Strava u Ulici brijestova: Freddiejeva osveta. Koliko su samo uskrsnuća, novih početaka i oživljavanja morale otrpjeti holivudske horor kreature, ne bi li se od publike izvukao poneki dolar? No, uskrsnuti mrtvaca znači isto što i oživiti jedan posustali filmski žanr, koji je u proteklih deset godina pao na najniže moguće grane i više se ne može promatrati ni kao ciklički fenomen. Jer, agonija horora kao jednog od podtekstom najispunjenijih žanrova započela je u trenutku kad su se njegovi autori počeli odveć ulagivati ciljanoj teen-publici, pa se njegov veliki comeback u liku Wesa Cravena (šifra: Vrisak) nastavio serijom nemaštovitih nastavaka, a potom utopio u kaljuži ishitrenih parodija. Dakako, tinejdžeri su bili i ostali njegovi najvjerniji konzumenti, ali ne i jedini. A oni drugi morali su se zadovoljiti nostalgičnom potragom za izgubljenim vremenom. Jer, teen-generacija horor-fanova koja je stasala na Vrisku i njegovim parodijama zasigurno se neće potruditi da najnovije ukazanje psihopata Michaela Myersa u Rosenthalovu nastavku postavi u širi kontekst, jer joj očito nije previše stalo do Carpenterova originala. A krivnju za takav odnos se ponajprije treba pripisati Rosenthalu. Jer, jedina relevantna polazišna točka za Uskrsnuće bio je prethodni nastavak serijala (H2O) kojim se pokušalo nemaštovito proslaviti njegovu dvadesetu obljetnicu. No, sada kad se Rosenthal riješio Laurie i pokopao doktora Loomisa, korijeni Halloweena ostaju nebitni. Ono što pokušava učiniti autor svodi se na njegov pokušaj izbjegavanja eutanazije, čime se nastavlja agonija terminalnoga bolesnika kojem su već ionako otkazale osnovne životne funkcije. Dakle, sklepati jednu dozlaboga plošnu priču, kako bi se na nju mogao nakalemiti još jedan nepotrebni filmski nastavak u skladu sa zahtjevima holivudske franšize.

Zaboravljeni Carpenter

No, Rosenthal se afirmirao još 1981, kao autor prvoga nastavka Noći vještica, odradivši solidni posao, pri čemu će u portretiranju zlikovca kao agenta apsolutnoga Zla učiniti sve ne bi li se oslonio na vizualni stil Carpenterova originala, ali i umanjio njegovu količinu seksualnog nasilja. No, Rosenthalov povratak svodi se u Uskrsnuću tek na hi-tech-varijantu klasične priče o opsjednutom dvorcu, začinjenu Big Brother-estetikom. A trick-or-treat-motherfucker teen-škvadri koja mora provesti Noć vještica u Myersovoj ruševnoj kući očito nije previše stalo istražiti legendu njezina bivšeg vlasnika, nego više voli raspravljati o seksu i studentskom životu. Uostalom, što im uopće znači Michael Myers? Je li im uopće stalo do njegovih zločina koji su se dogodili prije dvadeset godina? Nije. Kao što možda nisu nikad čuli ni za Carpenterov original, koji nam je razotkrio ništa kad smo očekivali nešto i pokazivao nam nešto tamo gdje prije nije bilo ničeg. Dok je Carpenter i najudaljenije kutke filmskog platna ispunio nečim, Rosenthal nam ne pokazuje ništa. Dok se Carpenterov Myers (budući redatelj Nick Castle) ponašao prema svojim žrtvama poput umjetnika, koji se divi svojim djelima, Rosenthalov Myers (kaskader Brad Loree) evouluirao je u troma nabildana starca. Ipak, najnezahvalnije je prošla Jamie Lee Curtis, kojoj je tragična sudbina namijenila da se zadrži u kadru upola kraće no što se to dogodilo njezinoj majci u Psychu. Možda i bolje, jer barem više neće morati prolaziti svu tu torturu na koju ju je obvezao ugovor.

Dragan Rubeša