Vijenac 227

Opera

Premijera u Operi HNK Split: Gaetano Donizetti, Ljubavni napitak

Ugođaj bajke

Napušten je stereotip, ali je pitanje koliko novatorski pristup zahvaća bit intimne poetske arabeske ili se iscrpljuje u grotesknim nijansama

Premijera u Operi HNK Split: Gaetano Donizetti, Ljubavni napitak

Ugođaj bajke

Napušten je stereotip, ali je pitanje koliko novatorski pristup zahvaća bit intimne poetske arabeske ili se iscrpljuje u grotesknim nijansama

Nova uprava splitskoga HNK odlučila je opernu sezonu otvoriti 31. listopada premijernom izvedbom Donizettijeva Ljubavnog napitka, svjetski poznatom komičnom melodramom. Ako se to nekomu i moglo učiniti lakim zalogajem i ne baš preuzetnom zadaćom, opravdanje je viđeno u okupljanju mlađe ekipe umjetnika i nagnuća prema belkantu splitske publike, kojoj je ovo već četvrti susret s Donizettijevim remek djelom. Kad je već otpalo pitanje zašto, otvorilo se ono drugo: kako prići izvedbi opere buffo i do koje mjere može ići komična fantazija, krije li se nešto više ispod kozerskoga sloja i luckastoga carstva mašte? Brojne izvedbe širom svijeta svježoj komičnoj imaginaciji i kolopletu verbalnih kalambura koji se utapaju u ljubavnu romancu udahnjuju atmosferu svojevrsne poetske piramide u kojoj groteska ne istiskuje psihološki sadržaj, u kojoj istinske vrijednosti ostaju diskretno nazočne, a emotivnost se oslobađa balasta trivijalnosti.

Ljubavni napitak jednostavna je sentimentalno-pastoralna komedija, uostalom takvi su i njegovi likovi, ali impregnirana rijetkim glazbenim bogatstvom koje obogaćuje registar naše osjećajnosti i obeshrabruje svakoga tko bi toploj fabuli želio prići podrugljivo i rutinerski.

Napuštanje stereotipa

Aktivistički i živi duh redatelja Krešimira Dolenčića potražio je u Donizettijevu Napitku konotacije koje bježe od klasičnoga ruha i u spektakularnoj paradi ljudske emocije promatraju podrugljivo, mameći nas šarenim balonima i dovitljivim ugođajima. Ako se može zavarati prividom, zadiviti sjajnom glazurom, karnevalskom iluzijom i iskrama estradne komike, onda takav putopis ima opravdanje i nemalu publiku. S jedne strane na drugu ljuljaju se pjevači, movens su lakrdije, burleskna situacija u koju se do mile volje mogu unositi raznovrsna pretjerivanja i iznenađenja. Sve je tako slatko i ružičasto, pripravljeno za ležernu konzumaciju i kristalne kugle od sapunice koje se uzdižu i padaju pred našim očima. Ako je Donizetti i pomislio na poetsku situaciju, kondenziranu humornu akciju iza koje se krije metaforički kontekst, njemu ovdje nema mjesta, ništa od skrivena sjaja ljubavi koja se pretvara u puku ilustraciju. U zahuktalu ritmu vizualnih dosjetki valja ponekad zatvoriti oči da bi se kroz glazbu osjetila divna jednostavnost jedne romance i njezini skriveni drhtaji. Dolenčićev koncept revno su shvatili Slavica Radović, scenografkinja, Danica Dedijer i Silvio Vujičić, kostimografi, i dizajner svjetla Zoran Mihanović. Na otvorenoj valovitoj pozornici, koja za ukras ima tek jedan plavi oblak, uz povremeno pojavljivanje njihaljke i crvenog balona, jure likovi u svijetlim kostimima, raskošne žene s uškrobljenim kapama koje se doimaju poput torti, nemirni vojnici koji kao da su iskočili iz Ščelkunčika, i sve to začinjeno lepršavim kečkicama, umjetnim brkovima i mirisom vanilije. Vrijeme neodređeno, ugođaj bajke, fragmenti nadrealnoga svijeta kojemu i ne treba koherentna struktura. To što poneki kostimi, napose crni kostim i nemoguća perika pomlađenoga Dulcamare, kao uostalom i naivni kostim samog Nemorina (ako je siromašan, ne mora biti i glupan), ne služe najbolje zamišljenom ugođaju, kao da i nije veći grijeh. Dolenčić je uložio napora da uputi glumce u tajnu komike (razigrana Adina) postižući katkad odveć sugestivnu (Belcore i vojnici, notar) ili siromašnu stilizaciju (Dulcamara), mahom na rubu rampe. Kako bilo, redatelj je ponudio Napitak koji je odmaknut od konkretne istine i života, napušten je stereotip, ali je pitanje koliko novatorski pristup zahvaća bit intimne poetske arabeske ili se iscrpljuje u grotesknim nijansama.

Akordi belkanta

Glazbena izvedba predstave bila je u sigurnim rukama Vjekoslava Šuteja, koji je uspio orkestar, uz premijernu napetost i povremenu nepreciznost pojedinih sola, i izvođače profesionalno voditi u vedroj i poletnoj atmosferi. Dojmljiva glazbena struktura nije mogla biti pomućena ponekad popustljivim kontaktom sa zborom ili solistima. Na prvoj reprizi 3. studenog za dirigentskim pultom debitirao je Ivica Repušić koji je u pripremu cijeloga projekta uložio veliki trud i studiozan rad. Repušić je umjetnik jasna stava, dotjeranih detalja, muzikalnosti i potpune predanosti izvedbi, koja nije imala posrtaja. Ako je prevelik oprez ponegdje rezultirao izmicanjem kontrole (posebno zbor u drugom činu), dobar balans i ritmički akcenti dali su cijeloj izvedbi opuštenu i primjerenu zvučnu sliku. Iskrenost i unutrašnje nadahnuće mladoga dirigenta najbolja su preporuka za uspješnu dirigentsku karijeru koja je na vidiku. Poželimo mu da uspješno gradi i provodi svoje interpretativne zamisli, kao što to čini njegov profesor Šutej.

U solističkom kvartetu posebnu pozornost zaslužuje Nemorino Tomislava Mužeka. Punokrvna i ekpresivna interpretacija koja će u legato romansi Una furtiva lagrima dosegnuti svoj sjajni vrhunac (posebno na reprizi), opravdava blistave prognoze tom tenore di grazia. Adina Sandre Bagarić više je djelovala kao kapriciozna subreta sjajne pokretljivosti i muzikalnosti, zvonkih fioritura i lakih pasaža, negoli zrela heroina ujednačena registra s ljepotom srednjih tonova. Tomislav Bekić buffo dočasnika Belcorea odveć je podčinio komičnim elementima gubeći prirodnost vokalnog izraza, dok je Ivica Čikeš svog Dulcamaru tek na reprizi obogatio malim dijelom bogatog vokalnog i glumačkog arsenala koji nalaže taj mnogoznačni i zahtjevni Donizettijev lik. Gianetta Snježane Katić ostala je diskretna i u okviru interpretativnih mogućnosti.

Zbor HNK (zborovođa Ana Šabašov) tek u nekim prizorima iskazao se u punom sjaju, jedinstven u raspoloženju i umjetničkim nakanama. Ipak, do finog fraziranja i jasnijeg dinamičnog nijansiranja treba još raditi.

Jamačno nije lako kreativno riješiti prikazivanje jedne tako popularne i toliko puta viđene opere, a da se u njoj sačuva onaj čudesni glazbeni i lirski intenzitet te u isto vrijeme isključi svaka vulgarizacija i banalnost. Ako je nedostatak poetskog nadahnuća i složenijeg pristupa likovima dijelom umanjio magiju redateljske interpretacije, smjeli odmak od stereotipa i uklapanje žetvenih slavlja u ružičasti slastičarski milje izmamio je ovacije publike željne neponovljivih akorda belkanta.

Tonći Šitin

Vijenac 227

227 - 14. studenoga 2002. | Arhiva

Klikni za povratak