U vrhunskom društvu

U vrhunskom društvu

Festival je otvorio Robert Wilson, jedan od najslavnijih redatelja današnjice, čiji Woyzeck (uz bitnu ulogu glazbe Toma Waitsa i Kathleen Breenan) u produkciji danskoga kazališta Betty Nansen sasvim jasno i pokazuje zašto je Wilson svjetski vrh

U dobru društvu! — mogao je biti moto ovogodišnjeg 42. po redu Internacionalnog teatarskog festivala MESS, održana u Sarajevu 18-30. listopada, na kojem je sudjelovalo dvanaest predstava i dvije festivalske premijere iz devet europskih zemalja. Dakako, u kazališnoj umjetnosti dobro društvo relativna je stvar. Jer, uz pet važnih europskih predstava našle su se i tri bosanskohercegovačke, tri slovenske i jedna hrvatska, pa se cijeli festival podijelio na svjetsko dobro društvo (prvih pet) i ove druge, one koje su bile u dobru društvu, ali se s njim nisu mogle sasvim ravnopravno nositi. Takav rezultat prilično je očekivan u situaciji kad se vlastita okolina stavi u jaki svjetski kontekst, a to je očito bila i namjera ravnatelja festivala Dina Mustafića.

Vizualni spektakl

Festival je otvorio Robert Wilson, jedan od najslavnijih redatelja današnjice, čiji Woyzeck (uz bitnu ulogu glazbe Toma Waitsa i Kathleen Breenan) u produkciji danskoga kazališta Betty Nansen sasvim jasno i pokazuje zašto je Wilson svjetski vrh. Savršeno osmišljen, realiziran i pedantno dosljedan vizualni spektakl osvojio je Zlatni lovorov vijenac za najbolju predstavu festivala, čemu se pridružila i nagrada za kolektivnu glumačku igru te nagrada publike. Inače, ocjenjivački sud festivala činili su poznati bosanskohercegovački glumac Miralem Zupčević, dramaturginja Žanina Mirčevska i bugarski dramski pisac Hristo Bojčev. Slijedili su talijanski Fanny&Alexander (u koprodukciji s Kampnagelom Gordane Vnuk) s novom produkcijom Requiem Luigija de Angelisa koja istražuje glazbene mogućnosti suvremenoga kazališta (posebna nagrada žirija za najbolju glazbu i dizajn tona došla je u ruke Luigija Ceccarellija).

U pet velikih festivalskih imena svakako pripada i Simon McBurney, redatelj i kazališni autor koji vodi britansko kazalište Complicite svjetskog ugleda. Mnemonic, nova produkcija Complicitea složeno je djelo koje istražuje mogućnosti ljudskoga pamćenja, onu iskru u nekom djeliću mozga koja izaziva asocijativno sjećanje. Što je uopće memorija, kako funkcionira i što nam ona donosi istražuje se na primjeru paralelnih priča o stvarnom otkriću mumificiranoga leša u Alpama 1991. na granici Italije i Austrije i mladiću kojeg ostavlja djevojka te mu se ponovno javlja nakon mjeseci nestanka. Dramaturška konstrukcija složene drame iznimno je hrabra i barata različitim razinama vremena, a sve zajedno realizirano je u dinamičnoj predstavi, brzih promjena i s mnogo scenskog pokreta. Predstava koja govori i o nasilnom preseljenju, progonu, korespondirala je s bosanskohercegovačkom zbiljom, a i s vrlo dobro dizajniranim plakatom festivala, rukom koja drži lubanju i asocira na Hamleta, ali u specifično bosanskoj interpretaciji: riječ je o rentgenskom snimku, što otkriva samo kosti. U zemlji u kojoj su nedavno brojni nasilnim načinom ostavili svoje kosti veza kazališta i zbilje posebno uznemiruje.

Hrabri novi svijet

Baš kao što uznemiruje i predstava W — radnički cirkus, mladoga mađarskog redatelja Arpada Schillinga (1974), koji je već ušao u prvu europsku redateljsku ligu. Njegova interpretacija Buchnerova Woyzecka (u kombinaciji s fragmentima poezije Attile Józsefa) smještena je u majmunski kavez, ljudsko je srozano na razinu životinjskog, a Woyzeck je proleter koji nema pravo ni na dostojanstvenu smrt. Predstava na tragu fizičkoga teatra svojim prikazom nepoštivanja ljudskog unosi nemir, dok istodobno u životinjskom uspijeva naći poeziju izlažući je nizu čudesnih kazališnih slika. Kazališno dinamična i politički angažirana predstava na europske scene donosi svježu estetiku Schillinga, autora koji u svom kazališnom istraživanju ide do kraja. W — radnički cirkus nagrađen je nagradom koju dodjeljuje mladi žiri bosanskohercegovačkog tjednika »Dani«, nazvanom Hrabri novi svijet. Upravo je to bila Schillingova predstava.

Predstavljanje još jednog slavnog kazališta, Volksbühne am Rosa-Luxemburg-Platz, donijelo je novu produkciju još jednog velikog redatelja, Franka Castorfa, pripadnika srednje redateljske generacije. Njegov Endstation Amerika kao predložak uzima klasik američke dramaturgije Tramvaj zvan žudnja Tennesseeja Williamsa, da bi ga iskoristio kao kritiku društva koje počiva na konzumaciji, ali i da bi se poigrao kazališnim sredstvima koja ima na raspolaganju. Castorf najčešće parodira Williamsa i bocka američko društvo oličeno u barbikama i merlinkama, ali povremeno sebi dopusti i realističko igranje Williamsa, s punom ozbiljnošću, kad se pokaže koliko su zaista dobri njemački glumci i kad predstava dobiva na intenzitetu i ostvaruje neke od najjačih trenutaka. Prilično bi teško bilo pravdati pitanje dosljednosti kazališne estetike u jednom ovakvu projektu, jer je nemoguće istodobno parodirati jednu poetiku i zatim je igrati punom realističkom snagom, kad ono prvo postane dosadno. Predstava je u svoja tri sata često razvučena i repetitivna, dio publike osvježenje je potražio na drugim mjestima, ali i u ovakvoj produkciji očit je kazališni majstor, nažalost više u (brojnim) detaljima nego u cjelini. Možda ne sasvim očekivano Castorf je zajedno s McBurneyyem podijelio festivalsku nagradu za režiju, a glumačku nagradu za najbolju mladu glumicu dobila je Kathrin Angerer za ulogu Stelle.

Ostatak za manji festival

Naravno da nitko pametan ne bi tvrdio da je ostatak festivala bio loš, i sam taj ostatak bio bi dovoljan da se složi pristojan manji festival, ali u konkurenciji navedene prve lige ostale su predstave djelovale bljeđe nego što možda zaista jesu. Kunčevićevi Očevi i sinovi zagrebačkoga HNK, ma koliko bili kvalitetno režirani i igrani, i premda su u hrvatskom kontekstu bili po svoj prilici najbolje ostvarenje prošle sezone, na festivalu koji pršti od inovacije i potrage za alternativnim izrazom doimali su se bitno konvencionalnijom predstavom nego što se čini u domaćem kontekstu. Režijom Snjeguljice — After Party Roberta Walsera predstavio se i Ivica Buljan u produkciji ljubljanskoga Mini teatra, a toj se predstavi sigurno ne može prigovoriti konvencionalnost. Ipak, povremeni bljeskovi scenske originalnosti u Snjeguljici zagubljeni su među scenama i postupcima koji svrhu imaju jedino u sebi samima, bez ikakve veze s konceptom predstave. Najdojmljiviji u ovoj predstavi svakako su uloga Veronike Drolc i interakcija glazbe i glumaca.

Predstavljen je i slovenski Ubu Vite Taufera i SMG-a, kojeg je gledala i hrvatska publika, Porodične priče Biljane Srbljanović Narodnog pozorišta Republike Srpske, čije je eventualno kazališno značenje nadišla činjenica da je bila riječ o prvom gostovanju iz Republike Srpske u Sarajevu i Freyova vizualno dojmljiva Krvava svadba u produkciji Slovenskog stalnog gledališča iz Trsta. Sarajevska publika vidjela je i predstavu U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce, dramu Abdulaha Sidrana o mučnim događajima s početka rata u Bosni i Hercegovini u produkciji Slovenskog ljudskog gledališča iz Celja i režiji Zijaha Sokolovića, domaću produkciju Cankareve Sablazni u dolini šentflorijanskoj (Gradimir Gojer, Bosansko narodno pozorište, Zenica), i švicarsko-BH koprodukciju Ramuzove Vojnikove priče u režiji Andre Stegera, a festival je izvan konkurencije zaključila bosanska praizvedba Pročišćenih Sare Kane u režiji Tanje Miletić-Oručević.

Kazališno okupljanje u ovako dobru društvu predstave iz Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, barem što se nagrada tiče ostavilo je praznih ruku, ali je sigurno da će se pozitivni rezultati stavljanja produkcije ovog dijela svijeta u jaki međunarodni kontekst kad tad pokazati. Ako ništa drugo, nekima će, ne samo u Bosni i Hercegovini, pokazati da nisu baš toliko genijalni koliko u svom zrcalu i vlastitom dvorištu sami sebi ponekad izgledaju.

Jasen Boko