Stradali u školskoj nesreći

Školski autobus

Stradali u školskoj nesreći

Sat vremena Školskog autobusa tek je formalno zaokružena cjelina, iako je zapravo tek okvir za sve ono što je u nju trebalo biti upisano, a nije

U posljednjih je nekoliko godina Damir Bartol Indoš, jedan od najutjecajnih i najustrajnijih pripadnika domaće performerske (ili alternativnokazališne) scene izbacio dva zapažena naslova: Njihanje i Žestoku vožnju. Upravo u njima, kao i na nekim ranijim radovima ponovljenim u Parainstitutu Indoš, sobičku iza Močvare koji mu je dan na uporabu, Damir Bartol pokazao je dva različita načina rada, koji su gotovo jednako uspješni. U solu/monologu Žestoka vožnja Indoševa je tema bila rat ljudi i automobila, pa je stoga i pozivan da segmente tog performansa pokaže i na raznim antiautomobilističkim manifestacijama. Koliko god hermetičan i zapleten takav rad bio, on funkcionira na razini koja je daleko od klasičnoga poimanja kazališta i njegove recepcije. Upravo je zato pomalo iznenađujuć korak bila suradnja s Irmom Omerzo i Vilijem Matulom u Njihanju, performansu/priči/drami/psihogramu, gdje je naizgled smanjio napetost vlastite izvedbe, gotovo je razvodnivši humorom i melodramom, da bi i izvođače i publiku iznenadio opet — vlastitim završnim solom. Porazni kraj Njihanja, nakon koje se bilo kakva druga kazališna interpretacija problema nasilja nad djecom može smatrati samo lakom igrom, potvrdio je Indoševu izdvojenost iz konteksta hrvatskoga glumišta, dakako, i dalje financijski pa i medijski neprepoznatu.

Tko s djecom liježe...

Početkom studenoga pred prepunom Tvornicom Damir Bartol Indoš u produkciji vlastite Kuće ekstremnog glazbenog kazališta izveo je novi naslov, Školski autobus. Grupni performans ne više toliko zahtjevne dramaturgije i ne više tako ekstremne fizičke ekspresivnosti izvedbena je verzija Razgovora s djecom (Conversation with children) Ronalda D. Lainga, takozvanog oca antipsihijatrije, koji je svojim knjigama poprilično uzdrmao klasične frojdijanske načine kliničkoga liječenja i uopće shvaćanja duševnih bolesti. Osim Indoša, čiji se rad podosta naslanja na Laingova učenja i istraživanja, ovdje treba spomenuti i plesnu predstavu Imago, koja je također bila nadahnuta antipsihijatrijom.

Uglavnom, zbiljska je podloga ova: Indoševa kći pohađa zagrebačku Waldorfsku školu, ustanovu koja prakticira malo drukčiju pedagogiju od onoga što se u ostatku hrvatskog školstva naziva pedagogijom. Klince po gradu skuplja autobus, a Indoš, kao zakleti biciklist, svakoga dana prati taj put djelomično biciklom, a djelomično i u samom autobusu. Tako se i performans Školski autobus prema zakonitostima prometa, u kojem Indoš zaista vidi urbanu džunglu gdje pobjeđuje isklučivo jači, kao i prema pedagogiji, odnosi kao autsajder. Naime, ovoga je puta u Indoša sve odveć elaborirano, konstrukcija pozornice slična je kao i do sada, ali formatirana prema rasporedu sjedenja u razredu ili autobusu, suizvođači nisu glumci i plesači nego polaznici Waldorfske škole i njihovi roditelji. U njihovoj interakciji, nerijetko tehnički loše realiziranoj, gubi se i Indošev zamah i poruka, a ostaje tek implicitna kritika odgajanja i donekle izbijanje prirodnosti, koja je uvijek nesavršena, a koju danas, iako je i to upitno, čuvaju još samo djeca.

Ni sim ni tam

Malo prepričavanja događaja iz autobusa, garniranih zvukom pravog automobilskog motora na pozornici, malo jednostavne dječje zafrkancije i malo razrednoga ponavljanja gradiva nisu dovoljni za predstavljanje svih zapletenosti sustava odgajanja i učenja, bilo institucionalnog bilo osobnog, koji svaki roditelj i svako dijete pronalaze sami, pa je stoga i sat vremena Školskog autobusa tek formalo zaokružena cjelina, iako je zapravo tek okvir za sve ono što je u nju trebalo biti upisano — a nije. Tako krhkom dramaturškom kosturu ne pomaže ni uvijek intrigantna glazba Helgea Hintereggera, također uvijek dojmljivi videoradovi Nicole Hewitt ili provjereni rad Ivana Marušića Klifa na obradi glazbe.

Možda je upravo nedovršenost i nedorečenost i bila namjera Školskog autobusa, no ipak ostaje dojam da je u suradnji s izvođačima vlastitog ranga i iskustva ili u potpuno samostalnom radu Indoš dobivao bolje rezultate. Ovako je Školski autobus razočaranje za ljubitelje Indoševe buke i bijesa, a ionako dalek i gotovo nerazumljiv za publiku koja njegov izraz ne poznaje ili ne priznaje.

Igor Ružić