Šank je moj spas

Šank je moj spas

Dobili smo plošna i neartikulirana dramska lica, dramsku situaciju koja je naprosto dosadna u svih stotinjak minuta predstave

Off scena Hrvatske drame riječkoga HNK-a Ivana pl. Zajca u Istarskome je narodnom kazalištu praizvela 29. i 30. listopada, kako ju je dramatičar Borislav Vujčić podnaslovio, ’šarmantnu tragediju’ Asfodel. Donekle je nejasan status ove pulske izvedbe jer je riječki HNK praizvedbu Asfodela najavio za siječanj iduće godine na lokaciji jednog riječkog napuštenog nebodera, a u Puli Vujčićev komad u režiji Jasmina Novljakovića ipak nije gostovao u statusu predpremijere. Prema tome, za teatrografijski podatak odabrat ćemo da je Asfodel, drama koja je 1995. dobila nagradu ’Marin Držić’ za najbolji dramski tekst, praizvedena na maloj pozornici u Istarskome narodnom kazalištu pred nevelikim brojem posjetitelja.

Na žalost, sasvim pogrešno izabran prostor INK-ovoga backstagea nije jedina mana predstave. Čak i da su redatelj Jasmin Novljaković i scenografkinja Lara Badurina poštivali naputke autora drame, koju je objavila vrijedna Biblioteka Mansioni Hrvatskoga centra ITI u ediciji Hrvatski dramatičari, te da je u skladu s tim naputcima na pozornici bio labirint stana u predgrađu milijunskog grada (Zagreba?), to ne bi znatno pripomoglo kvaliteti predstave u cjelini. Ista je situacija i sa kostimografijom Jasne Bajlo, koja je uspjela koloritom kostima postići emocionalna stanja i razlučiti karaktere dramskih lica, ali sve su forme bile veoma daleko od esencijalne atmosfere koju pokušava dati Vujčićev Asfodel. Moguće da je čak i dobar posao dramaturginje Magdalene Lupi Asfodela učinio razgovjetnijim, jer je, izbacivši brojne nelogičnosti popriličnim štrihovima i drugim intervencijama na originalnome tekstu predstavu učinila prohodnijom, razgovjetnijom.

Osnovni je problem predstave, dakle, u samome dramskom tekstu, koji pokušava govoriti o poziciji moći intelektualca koji je uz vlast ili uz našu stvar (koju?), a njegova cijena takvoga društvenoga angažmana jest gubitak temeljnih moralnih načela, kreativna impotencija, gubitak autentičnog u međuljudskim odnosima, komunikacijska neuroza, nevjera, i na kraju — smrt. To je sve ono što je Vujčić želio postići tekstom, ali na žalost, nije uspio. U rezultatu, dobili smo plošna i neartikulirana dramska lica, dramsku situaciju koja je naprosto dosadna u svih stotinjak minuta predstave. Nije puno pomoglo ni opasno naslanjanje na Šoljanovog antologijskog Barda, ni klasične konotacije na bratoubojicu Timoleonta, ni zgodno zamišljena dječja igra skrivača, gdje je kod ove grupe intelektualaca na propaloj kućnoj zabavi moj spas bio — šank. Nije realizirana ni ideja koju nudi bogati asocijativni sklop što ga sa sobom nosi cvijet iz porodice ljiljana — asfodel — koji je u starih Grka bio posvećen bogovima smrti i podzemlja i sadio se oko grobova.

U najmanje zavidnoj poziciji bili su ženski likovi, što je i inače slučaj u Vujčićevim dramama. Redom uklete, žrtvovane, čedomorke, tjelesno izmanipulirane, u Asfodelu su se, najbolje što su mogle, snašle Ana Kvrgić kao Mirta, Ana Vilenica kao Ohnana, Biljana Torić u ulozi Felicije te Andrea Blagojević Mangano kao Emey. Redatelj Jasmin Novljaković ovu je kazališno nezahvalnu priču spašavao kvalitetnim radom s glumcima, na čelu s Inyjem Zdenka Botića, duetom anđela-ubojica kojeg su u komičnoj maniri igrali Bosnimir Ličanin i Damir Orlić, dok su Folijant Eduarda Černija, Ivan Denisa Bridžića, Juin Nenada Vukelića i Gal Davora Jureška naprosto bili progutani lošim tekstom. Dražena Mikulića u ulozi Karla spasila je izrazita sceničnost njegove pojave i snažna energija koju ulaže u ulogu.

Ne mogu odoljeti, jer bi bilo nečasno prešutjeti kako u Vujčićevim Bijelim tragedijama postoji jedna drama, koja nikada nije nagrađena ni izvedena, a zove se Boja slave. Ta je drama vrhunski napisana, i velika je nepravda, najprije prema samome dramatičaru Vujčiću, a potom i prema cijelome ansamblu inzistirati na slabijem Asfodelu, a ignorirati izuzetnu Boju slave. Nije valjda razlog taj što Boja slave na razini sadržaja, bez ikakve sumnje, govori o sudbini jednoga od najvećih hrvatskih glumaca, o Radi Šerbedžiji. Ili možda hrvatsko glumište još uvijek nije dovoljno emocionalno zrelo suočiti se s dramom u kojoj će se naša stvar gledati iz perspektive onoga koji je na ovaj ili onaj način osuđen od zajednice.

Dubravka Lampalov