San iz pepela prošlosti

San iz pepela prošlosti

Najveća vrlina ove predstave zapravo jest u uspješnu predočavanju atmosfere — neprestano povišene, nemirne, pomalo i klaustrofobične, na razdjelnici između realizma i oniričkog

Nekad poznata njemačka glumica, sudionica Reinhardtova i Piscatorova kazališta Tilla Durieux u Zagrebu je u godinama Drugoga svjetskog rata našla utočište pred nacistima koji su nju i njezina muža, bogatoga židovskog industrijalca, progonili u Njemačkoj. Godine 1941. stanuje u kući grofice Lubienski s njezinim kćerima, a pritom pomaže pokretu otpora, sama plete čarape za partizane te zakapa metalne kutije s dokumentima o kozaračkoj djeci. O tom će razdoblju napisati svoju jedinu dramu, Zagreb 1945, koja će također samo jednom biti odigrana, i to u gradskom kazalištu u švicarskom Luzernu. Iz pepela prošlosti otkriva je izdavač Nenad Popović, čija izdavačka kuća nosi ime spomenute glumice, nudi je ravnatelju ZKM-a Slobodanu Šnajderu, koji je po svom habitusu sklon neuralgičnim točkama naše povijesti i gotovo opsjednut apatridskom problematikom. U kazališnoj knjižici on povlači paralelu između Tille Durieux, naše glumice Gemme Boić koja je otišla u Austriju te Mire Furlan, koja je apatrid u Americi. Šnajder režiju povjerava Dubravki Crnojević Carić, a premijera je bila 2. studenog u ZKM–u.

Između relizma i oniričkog

Redateljica Dubravka Carić, poput Šnajdera, također kazuje kako ju je zanimala problematika žene emigranta, no više od toga čini mi se, nju je zainteresirala optika iz koje je drama pisana, vizura koja o posljednjim trenucima rata svjedoči kroz intimne drame žena. Jer osim same činjenice da je dramu napisala žena azilant u drami se taj problem uopće ne dotiče. Imajući potrebu da na papir prenese trenutke svijeta u raspadu Tilla Durieux uzima stvarne likove kojima je bila supatnica — obitelj Lubienski, u drami von Janković — groficu i njezine kćeri, suradnike pokreta otpora, njemačkog oficira koji je po nalogu bio smješten u njihovoj kući i koji sve spominje u svojoj biografiji. Dobri partizani koji se bore protiv nacizma, loši i okrutni Nijemci, čedne djevojke koje simpatiziraju partizane i one raskalašene koje se petljaju sa okupatorom stvar su dalekih nam socrealističkih drama, a s našim iskustvom socijalizma s ljudskim likom koji nas je zadesio poslije poprimaju danas i tragikomičan okus, no njemačka glumica sa svojim sudbinom prognana od nacista i nije mogla imati drukčiju optiku.

Potenciranje užasa

No, istovremeno u njezinoj je drami upisan onaj unutrašnji i vanjski kaos koji prati sve takve povijesne nesreće, a koji je prepoznala redateljica naglašavajući ih efektno mizanscenskim rasporedima i scenografijom Miljenka Sekulića što je pomičnim zidovima kreirala različite prostore, a na neki način postajala i živ organizam koji bi se u egzistencijalno najugroženijim trenucima sklapao oko junaka i gotovo ih ukliještio potencirajući užas njihove situacije. Najveća vrlina ove predstave zapravo jest u uspješnu predočavanju atmosfere — neprestano povišene, nemirne, pomalo i klaustrofobične, na razdjelnici između realizma i oniričkog pa povremeno djeluje kao neugodan san iz kojega se želimo što prije probuditi. Da priča nalikuje na san ili sjećanja, sugerira redateljica započinjući predstavu oniričkom pojavom Tille koja govori fragment svoje biografije da bi se onda kao plod njezina sjećanja počele nizati scene koje dinamično slijede prikaze kaosa vremena. Zahvaljujući tome nekako je u drugi plan pala crno-bijela zadanost likova, no istodobno redateljica poseže za nepotrebnim intertekstualnim upadicama koristeći se dijelovima iz Tilline biografije, Pessoine Knjige nemira i eseja Slobodana Šnajdera koji su se jasno osjećali kao strano tijelo predstave. Glumački predstavu nose Suzana Nikolić, Ksenija Ugrina i Zdenka Marunčić uz odličnog Sašu Anočića. Nikolićeva je točno pogodila psihologiju lika grofice Janković, njezinu nervozu pa i histeriju čovjeka koji gubi tlo pod nogama i više ne zna komu da vjeruje, što je pravo što krivo, dok je Ksenija Ugrina (Elva D’ Andrade) uspjela udahnuti životnost liku koji je pisan kao simbol nepokolebljive ženske snage i koji kao lice dakako predstavlja Tillin alter ego. Zdenka Marunčić kao skorojevićka Maedi von Galović davala je predstavi duhovite i prijeko potrebne inpute, dok je Saša Anočić (Fred Greinz) s mjerom prikazao mirnoću nacista ispod koje se kroz male facijalne tikove dao naslututi i veći nemir. Ostale uloge bile su samo skice.

Vukovarske kutije

Pri otvaranju kutija na početku predstave u koje će grofica Janković položiti svoje dragocjenosti i sakriti ih od nesigurnih vremena prisjetila sam se jedne svoje obiteljske kutije. Poput te kutije, mnogo je kutija i mnogo povijesti koja se na sličan način prelamala na nevinim ljudima. Posljednje su nam bile vukovarske kutije, koje su uglavnom ostajale pod ruševinama i iz kojih je možda u bijegu sačuvana koja obiteljska fotografija kao nijema priča. Možda bi ZKM mogao pogledati i u neku od njih.

Gordana Ostović