Razmaženost s raskoši

Razmaženost s raskoši

Glavni animatori male Lilo su Zoran Cesar i Branko Mihanović

Potkraj Drugoga svjetskog rata u cjelovečernjoj Disneyevoj filmografiji pojavljuju se dva čudnovata naslova... Filmovi koji kao da nemaju veze s onim što je prije radio taj crtanofilmski genij, a bogme ni s onim poslije. Ti filmovi najmanje su poznati našoj publici. Riječ je o Three Cabaleros i Saludos Amigos. Proizvedeni su nakon Bambija, a prije Pepeljuge. Povijest i teorija animacije blagonaklono prelaze preko te čudnovate činjenice i tu i tamo stidljivo je objašnjavaju, no istina je ovo: veliki Walt je vidio kako Europa odlazi k vragu (bolje reći — njezino tržište) sa ili bez poraza Nijemaca, pa se repertoarno brže-bolje okrenuo — Južnoj Americi! Ne pišem to da bih bio provincijski zajedljiv, dapače, hoću reći kako je Disney uvijek respektirao činjenicu tržišta. Pa ga je u kriznim situacijama sam projektirao.

Nama se danas čini kako se cjelovečernji crtići brže proizvode. Svake godine dođe ih nekoliko, svi raskošne produkcije. No i danas se cjelovečernji crtani filmovi rade jednako dugo (po dvije-tri godine) kao i nekad, ali radi ih neusporedivo više ljudi (animatora) nego u Disneyjevo vrijeme. Ali, znaju li oni koji danas planiraju produkciju slavnoga Studija kojem se tržištu obraćaju? Sudeći prema najnovijem filmu koji nam je iz dalekog Orlanda, gdje Disney proizvodi cjelovečernje uratke, stigao — sumnjam. Pred nama je film Lilo & Stich, čiju su režiju i još koješta drugo potpisali Chris Sanders i Dean Deblois.

U, za američke okolnosti, očajni socijalni ambijent (smješten na živopisnim Havajima, gdje ljudi, kad su nezaposleni — jednostavno daskaju na valovima), stiže iz dalekog svemira genetski modificirano malo čudovište. Sam dolazak i njegova pojava dramaturški i scenaristički jako su nategnuti, no što je, tu je. I zadnje dijete u kinu znalo je da će malo čudovište ući u život nesretne i simpatične curice čiji su roditelji poginuli u prometnoj nesreći pa je malena na skrbi starije sestre dubiozne životne perspektive. Po poznatim shemama o probuđenoj ljudskosti i neuništivoj snazi obitelji, pa ma što ona bila, rodit će se iz srcedrapateljne metamorfoze neobično prijateljstvo među djecom, ljudima, čudovištima i galaksijama. Upravo onako kako napuhani scenaristi nameću stiliziranu utopiju — drugima. No, za razliku od Disneyja, koji je i poraze znao predvidjeti, njegovi nasljednici, obraćajući se nedefiniranu tržištu i podcjenjujući ga, s tih nekoliko umjetnih suzica i nešto površna i jeftina moraliziranja teško će polučiti većeg uspjeha na blagajnama. Čini mi se ovaj film više nekim new dealom za glomazno i nedovoljno zaposleno radništvo Studija, koji očito gubi utakmicu s ambicioznim DreamWorksom.

Neuvjerljiva postprodukcija

Pokazuje to i nevjerojatno niska razina produkcije. Film je rađen u klasičnoj 2D-animaciji bez ijednog originalnog ili spektakularnog ekscesa. Postprodukcija je posve neuvjerljiva, pa se opsjednutost male Lilo Elvisom Presleyjem čini isforsiranom, a poznati songovi nakalemljenima na sliku iz nekog drugog filma. Pozadine su bojene kao da su materijali posuđeni od skladištara u Zagreb filmu, a dizajn likova ukraden je od Štefa Bartolića. Uopće se ne šalim.

Glavni animatori male Lilo su Zoran Cesar i Branko Mihanović, dečki koje smo Borivoj Dovniković i ja za sitne novce početkom devedesetih otputili na Floridu u okviru stipendije s čvrstom klauzulom da se za tri godine moraju vratiti kući i svoje iskustvo investirati u razvoj naše zapuštene animacije. I Branka i Zorana ja sam učio animaciji, ali sjećam se da sam Cesaru, kad je već bio pravi animator, na Malim letećim medvjedima savjetovao da još ne napušta sigurni posao u Plivi.

Čujem da su danas pravi Amerikanci, da žive u kućama s bazenima... Cesara sam u međuvremenu susreo samo jedanput, Mihanovića ni jednom.

Svojevremeno sam u Gornjem Milanovcu čuo izreku: »Komunizam će biti kad svi Srbi budu živjeli u Beogradu«.

Što će biti kad svi animatori budu živjeli na Floridi?... Možda trenutak da se komunisti vrate.

Za utjehu producentima i distributeru, mislim da će ovaj film biti mnogo primjereniji u videovarijanti. Na njegovu žalost, u produkciji cjelovečernjih crtića za kinematografe sve veće udobnosti i savršenije tehnike nametnut je visoki tempo i jednostavno smo razmaženi. Ili nas ipak očekuje razdoblje pada konjunkture i stagnacije? Ne daj bože. Žao bi mi bilo dečki u Orlandu. Nisu na to navikli. Nama je to ko dobar dan.

Joško Marušić