Putovi mandale

Putovi mandale

Buto-tijela su bez očiju, bijela, naga, aseksualna, poput kamena ili školjke

Nakon nekoliko dojmljivih gostovanja i sve više radionica koje se na temu buto-metode održavaju u različitim hrvatskim centrima, 20. i 21. listopada na Zagrebačkom je velesajmu, u paviljonu 5, premijerno izvedena hrvatsko-slovenska buto-produkcija: Koora. Koreografkinja je Tanja Zgonc, poznata nam po predstavi Kagami / Odrazi kojom je gostovala na 17. tjednu suvremenog plesa, i za koju je dobila Prešernovu nagradu. Buto-metoda tjelesni je izraz uranjanja u vlastite dubine, koji izmiče zapadnim kategorijama, podjednako blizak, ili dalek, plesačima i glumcima. Tako su izvođači muško-ženska, slovensko-hrvatska i plesačko-glumačka kombinacija: Selma Banić, Primož Bezjak, Barbara Kukovec, Jaka Lah, Edvin Liverić, Goran Manić, Igor Sviderski i Sanja Tropp.

Predstavu se moglo gledati odozgo, s balkona, odakle je bila vidljiva čista, simbolična geometrija priče, sustav mandale — kombinacije kružnica i (ucrtanih) kvadrata, (prema C. G. Jungu, vjeruje se da promatranje mandale udahnjuje vedrinu, osjećaj da život ima smisao i red), ili iznutra, unutar prostora mandale, sjedeći na malom stolcu (kvadrat) postavljenu usred kružne hrpice soli. Koora znači tvoj put, put u smislu odluke, procesa vlastita pročišćenja.

Tajnoviti krug

Ne znam sadržaje tibetanskih mandala, na kojima se zasnivala priča Koore, kao ni magiju simbola i brojeva, no poznajem trajanja, transičnost stanja u kojem svijest lebdi u skladu s vremenom i prostorom, dok je tijelo, očišćeno svoje logike i motivacije prati stiščući se prema unutra, prema vlastitom centru. Buto-tijela su bez očiju, bijela, naga, aseksualna, poput kamena ili školjke.

Kako sam dobila mjesto sudionika puta, ušla sam u ugodni polumračni prostor (topla svjetlost svijeća), tajnoviti krug u čijem je središtu stajala i mantrala skupina izvođača. Opuštajuća atmosfera i miris pudera. Svjetlo Branka Cvjetičanina i zvuk Ivana Marušića Klifa pratili su kretanje bijelih bića stapajući se tijekom predstave s prostorom i vremenom izvođenja. Od publike u krugu, osim što su vjerojatno zanimljive fiksne prostorne točke gledateljima na balkonu, očekivala se prisutnost i komunikacija na razini energije. No u kojem bi se smislu s obzirom na publiku mogao mijenjati doživljaj, ne znam, jer je svaki detalj, mjesto, put i pokret/stanje točno određen autoričinim ritualom ispunjavanja mandale.

Prva stvar koja me zasmetala i razbila mi čaroliju bila je djevojka s vatrom. Kružeći oko nas, igrajući spretni ples s vatrom, bila je definitivno odveć atraktivna za mirni vrt lišen vanjskih strasti. Ili se ona tako rješavala svoje? Akcenti, sola u kojem su izvođači imali svoje ispade, pretpostavljam da je to proces rješavanja svoje priče, bili su i plesni i akrobatski, očito ovisni o mogućnostima i tjelesnoj edukaciji. Čudne, lijepe grupne situacije strašno su me nadahnjivale da se dignem i polako šećem, ne da se pridružim u smislu zatvaranja u sebe, nego da osjetim proces, pokret, prostor koji izvođači očito smisleno grade prosipajući pijesak iz šupljih bambusovih štapova ili rasprostirući sol. Prilično sam sigurna da sjedeći na tom simboličnom, ali neugodnom stolcu nisam mogla ni dati ni primiti energiju. Čula sam njihovo disanje, ali je bilo poput osviještene vježbe kontrakcije. U toj statičnoj, zapravo tako neprirodnoj poziciji, do mene su dolazile samo krhotine priča. Tako mi je opadala pažnja. Jedino što sam mogla napraviti bilo je pridružiti se u igri crtanja solju po podu. Nogama sam rasprostrla svoju hrpicu soli, i otkrila u dva spojena kruga leptira. Kad sam se nakon predstave popela na balkon pogledati linije oblikovane tijekom predstave, lako sam pronašla svoje mjesto u magičnoj mandali. Po leptiru.

Maja Đurinović