Pula između filma, glamura i politike

Pula između filma, glamura i politike

Želimo napraviti film po uzoru na dokumentarce BBC-a koji se bave popularnim temama i pojavama u masovnoj kulturi

Tomislav Mršić rođen je u Zagrebu u rujnu 1972. Otac mu je bio snimatelj i zahvaljujući njemu došao je u prvi kontakt s filmom, na snimanju serije Kapelski kresovi. Nakon završenoga studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti počeo je raditi u Vjesniku, ali se ubrzo posredovanjem televizije, gdje osam godina radi kao suradnik, počeo baviti filmom. Prvi film Šala nije na liniji 310 snimio je zahvaljujući donaciji Zagrebačke banke, na čiji je natječaj predao sinopsis. Nakon što je snimio prvi dio filma predstavio je projekt Miroslavu Mikuljanu te je uz pomoć HRT-a snimio i drugi dio. Za taj film dobio je 2001. nagradu za najbolje debitantsko ostvarenje na Danima hrvatskog filma. Nakon te nagrade počeo je raditi na drugom filmu, Rio Bravar, koji je na idućim Danima hrvatskog filma dobio nagradu za najbolji kratkometražni dokumentarni film. U spomenuta dva filma bio je scenarist i redatelj, dok je na još nekoliko filmova radio kao koscenarist ili redatelj. Oba nagrađena filma vidio je Veljko Krulčić, koji mu je ponudio da radi film o pedeset godina Pulskog filmskog festivala prema njegovoj ideji i scenariju Ive Škrabala.

Pripremate film u povodu pedesetog Filmskog festivala u Puli. Možete li nam nešto više reći o tom projektu?

— Film ima radni naslov Magična arena, što je producentski naslov. Kod tog filma mi se i sviđa što je to producentski film, jer je to ono o čemu se u nas još mašta, da producent dođe s novcem, pozove redatelja i pita ga da li bi to radio. To je film koji govori o pedeset godina Pule, ali nije propagandni film koji će festival samo uzdizati, ni film koji će ga samo kritizirati, iako ima elemente i za jedno i za drugo. Pokušavamo biti što je više moguće objektivni u smislu da uvažavamo vrijeme i prostor u kojem je postojao i okolnosti koje su ga okruživale.

Film ima četiri naratorske linije. Jedna je film kao osnovna intencija, dakle cijela jugoslavenska kinematografija, sa svojim usponima i padovima, boljim i lošijim trenucima, znači i crnim valom, koji nije nikad doživio potpunu potporu ni publike ni države i partizanskim filmom kao kvazižanrom, trade-markom jugoslavenskog filma. Postavlja se pitanje kako je film tih pravaca valoriziran tada i sada, što će se sve na neki način dotaknuti u filmu. Druga je linija politika, jer ona je u Puli od prvoga dana do danas. Politika se uvijek uplitala u festival, od najmanjih detalja pa do izbora žirija i dodjele nagrada. Osnovno pitanje koje se postavlja jest zašto je festival osnovan baš u Puli. Ja mislim da je to bio čisti entuzijazam ljudi koji su tada bili oko incijatora festivala Rotara i Filmskog poduzeća u Puli, no s druge strane ne treba zanemariti blizinu Brijuna i odlučnost Tita, koji je festival podupirao. Treća su naratorska linija glamur i lažni glamur Pule, znači domaće i strane zvijezde.

Četvrta i zasad najimaginarnija linija od svih jest off-Pula. To su ljudi, anonimci, koji su pratili festival ili bili aktivno uključeni u njega na raznim razinama, od sobarica i ljudi koji sviraju u orkestru do grupija. Ti ljudi postoje, iako ih još nismo uspjeli sve kontaktirati, no radimo neke akvizicije. Uglavnom, to su četiri osnovne linije.

Osim scenarista Ive Škrabala tu su još sa dva koscenarista, Dean Šoša i Danijel Mataveliček. Ja sam koscenarist onoliko koliko je nužno za relizaciju moga koncepta.

Kako pronalazite sugovornike za film i koji je sustav reduciranja tog relativno velikog broja sugovornika?

— To je jedan od većih problema, ljudi ima jako mnogo, i na koji se god izvor pozovete, svatko će vam dati popis od trideset imena od kojih se barem deset neće poklapati, a mi želimo film napraviti po uzoru na dokumentarce BBC-a koji se bave popularnim temama i pojavama u masovnoj kulturi. Tu nam treba petnaestak do dvadesetak sugovornika, zbog dinamike filma ne smije ih biti više, iako bi se moglo iz pedeset godina festivala dobiti izjave tisuća ljudi. Ivo Škrabalo predložio je neka imena oko kojih se konzultiramo. Na kraju ću ih ja definitvno odabrati i to je problem kojim se najviše bavim. Nismo još počeli s produkcijom, nitko od njih još nije snimljen. Tek će se tijekom rada vidjeti koliko je tko važan u cijeloj slici, koliko je važna upravo neka priča. Bit će dosta arhivske građe, dosta scena iz filmova, iz arhivske građe nevezane uz Pulu, već uz političke okolnosti, razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, pa pokret nesvrstanih, ’68 i studentska previranja hrvatskog proljeća, Titovu smrt, sve do današnjih najnovijih europskih integracija, koje se na neki način ocrtavaju i u Puli u njezinu europskom programu.

Koliko će film trajati?

— Planiramo da film traje oko pedeset i pet minuta.

Gdje pronalazite arhivsku građu?

— To nam je također velik problem, ali snalazimo se. Izlaze nam ususret i Hrvatska kinoteka i Hrvatska televizija, koje su nam dale odriješene ruke u traganju, a naravno kad građa bude pronađena, postavit će se pitanje autorskih prava. Druga je stvar što je većina materijala u Jugoslavenskoj kinoteci. Od njih još nismo dobili službenu potvrdu, ali nadamo se da ćemo tamo naći dobar dio građe, pogotovo vezane uz Tita, kao i uz boravke zvijezda i druge stvari koje su zanimljivije široj javnosti. Za sada smo našli snimke s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom, a nadamo se da ćemo pronaći i snimke sa Samom Peckinpahom i Orsonom Wellesom.

Kakvu će glazbu imati film?

— Glazbu radi Davor Rocco i ona će se uglavnom temeljiti na poznatim temama iz jugoslavenskih filmova, obrađenima na malo drukčiji način. No, bit će tu i čiste autorske glazbe.

Premijera će biti na jubilarnoj Puli?

— To je velika producentova želja. Mi moramo završiti film najkasnije do 1. svibnja, kada bi se radile tri kopije na 35milimetarskoj vrpci. Sada radimo na beti, nešto malo na DV-u, tako da bi postprodukcijski elementi mogli biti gotovi na vrijeme. Kada složimo sve elemente, snimanje ne bi trebalo trajati dugo. Snimat će se u nekoliko gradova. Zagreb, Pula, Beograd, Sarajevo i Ljubljana trenutno su u planu, jer je to dobrim dijelom bio festival jugoslavenskog filma. Iz Hrvatske će tu sigurno biti Antun Vrdoljak, Boris Dvornik, Vatroslav Mimica. Od srpskih glumaca pojavit će se Ljubiša Samardžić i Milena Dravić. Nadamo se da ćemo dobiti i Sofiju Loren.

Gdje će biti sjedište filmske redakcije i kamo se može dostaviti pisani, foto ili filmski materijal koji bi mogao pomoći u izradi filma?

— Centrala je u Badalićevoj 14, u poduzeću Vedis d. o. o., koje izdaje časopis »Hollywood«. Svi koji mogu pomoći neka se jave, bit će nam neizmjerno drago. U pretraživanju arhiva na deset mjesta pojavljuje se ista građa, a nečega uopće nema. Nevjerojatno je koliko je sve to izmiješano. U popisiu kaseta uvedeno je nešto, ali kad dođemo na HTV vidjeti kasetu otkrijemo da je netko presnimio Pulu iz ’58. s nekim nevažnim filmom, valjda misleći da neki crno-bijeli izvještaj nikome ne treba.

Koliko ćete se baviti Pulom kao cjelinom, a koliko hrvatskim filmom koji je bio na Puli?

— Razlika će biti očita jer je većina sugovornika i kritičara iz hrvatske filmske djelatnosti. Pokušat ćemo analizirati jugoslavenski film do devedesete, a zatim hrvatski film do danas. Više će to biti priča o kinematografiji nego o festivalu.

Koliki je proračun filma i tko će ga sufinancirati?

— Pregovori su još u toku, pa se još ne može ništa definitvno reći. Uključeni su Ministarstvo kulture, Istarska županija, Grad Pula, Hrvatska televizija i Vedis d. o. o. kao izvršni producent, koji je osigurao početni novac.

Nakon prikazivanja filma u Puli planirate li ga izdati na VHS-u i DVD-u, i hioće li poslije biti prikazan na televiziji?

— Koprodukcijom se jamči prikazivanje na televiziji, a želja je producenta od prvoga dana da se film pojavi i na DVD-u i na VHS-u, da ne bude prigodničarski filmić, nego vjerodostojan dokument vremena. Jesmo li u tomu uspjeli, ocijenit će gledatelji.

Razgovarao Goran Ivaniš