Psi

Ako u Hrvatskoj ikada dođe do građanskog rata, on će se voditi između ljubitelja pasa i njihovih protivnika. Ništa ne pretjerujem: dovoljno je poslušati neku televizijsku raspravu o psima na našim ulicama (a te su rasprave u posljednje doba učestale), pa da se vidi kakve su to nepomirljive suprotnosti i kako daleko one idu. Ne mogu sad ovdje prepričavati cijelu argumentaciju, dosta će biti tek ako kažem da se sve uvijek završava na isti način. Ljubitelji pasa stanu dokazivati kako onaj tko ne voli životinje ne voli ni ljude, te da je zato opasan za društvo. Protivnici pasa, naprotiv, ustvrde kako ljubitelji pasa drže te životinje upravo zato što mrze ljude, što su nedruštveni. Ono što dolazi nakon toga (i to s obje strane), najobičnije je vrijeđanje, i u to se ne bih upuštao.

Tužno, doista, ali ako se malo bolje pogleda, drugačije ne može ni biti. Jer, zajednički život ljudi i pasa zapravo je jedan od najvećih paradoksa pod kapom nebeskom. Ljude i pse dijeli i spaja tako mnogo ljubavi i tako mnogo mržnje, da nije nikakvo čudo što i svaki spomen cucaka odmah izaziva svađu.

Pogledajmo najprije mržnju. Ljudi nedvojbeno mrze pse, ili barem imaju nešto ozbiljno protiv njih. Svjedočanstvo o tome sačuvano je u jeziku: u našem je svakodnevnom govoru pas pojam svega što ne valja, on je nosilac negativnih pojmova i predodžaba. Kaže se: biti umoran kao pas, bijesan kao pas, raditi kao pas, biti gladan kao pas, biti ljubomoran kao pas, kaže se čak i lagati kao pas. Nitko nikada nije rekao da je netko mudar kao pas, niti je tko rekao da je netko lijep, umiljat ili brz kao pas: za takve usporedbe koristimo druge životinje, a psa nikada. Nije čak dobro za nekoga reći ni da je vjeran kao pas, jer ćemo ga time uvrijediti. Za onoga tko govori ružno kaže se da laje poput psa, pa je čak i sam glagol psovati u nekoj kompliciranoj vezi s psom. Ukratko, ispada da ljudi pse naprosto preziru i da se toga prijezira ne mogu nikad osloboditi.

To se vidi po činjenici da izraze koje sam nabrojio koriste i sami ljubitelji pasa, pa to znači da čak i u njima postoji nekakav pritajeni gnjev na te četveronošce.

Ali, oni bez pasa ne mogu, i tako stižemo do druge strane medalje. Malo je kojoj životinji posvećeno toliko ljubavi koliko je posvećeno psu, i malo je koja beštija junak tolikih herojskih priča. Ne samo da je pas koristan kad čuva kuću, ne samo da se bez njega ne može zamisliti ni lov ni tjeranje stada, nego je upravo on spreman na najveće žrtve kad treba spašavati djecu iz vode, kad treba skakati u vatru da se izvuče nemoćni starac, kad treba kopati po snijegu da se odande izbavi skijaš. Psima su već podizali i spomenike, napisani su romani u kojima je pas i glavni junak i pripovjedač, isplele su se cijele bajke o psećoj pameti i ljubavi, a nije nimalo čudno što u nekoliko svetačkih legendi pas igra silno važnu ulogu: on je, recimo, lizao rane Svetom Roku kad je ovaj obolio od kuge. Takve priče vole, prenose, pa možda čak i izmišljaju i oni koji će u javnim diskusijama učiniti sve da psima u gradu ograniče kretanje, ako ih već ne mogu posve izbaciti iz parkova i s pločnika.

O čemu to svjedoči? Pa, svjedoči, da prostite, o onome što smo i na početku spomenuli: da je odnos čovjeka prema psu zapravo proturječan. U svakome od nas postoji i velika naklonost prema psima, i prijezir prema tim životinjama. Stvar je samo u tome što se jedni ljudi odlučuju samo za naklonost, a drugi samo za prijezir, jedni pokazuju jedno, a drugi drugo.

Zašto je, međutim tako? Razlog je jednostavan, i dolazi do izražaja u svakoj od onih javnih i bespoštednih diskusija o cuckima koje bi jednog dana mogle dovesti do građanskog rata među Hrvatima (koji su inače poznati po tome što su u svemu izuzetno složni). Pogledajmo, naime, kakvim se argumentima služe dvije suprotstavljene skupine.

Što ljubitelji pasa navode kao opravdanje za činjenicu da njihovi ljubimci tule po noći, zagađuju pločnike i plaše po ulicama malu djecu? Uvijek samo jedno: ljubav. Ljubav svoju prema psima ili ljubav pasa prema ljudima, pa čak i prema onima koji ih ne podnose. A što pak protivnici pasa navode kao dokaz da pse treba suzbiti? I oni uvijek isto: racionalne argumente. A to znači: potrebu da se čuva red i čistoća, opasnost od zaraznih bolesti što ih živine prenose, potrebu da nitko nikome ne smeta.

I, eto nas napokon i kod razloga zašto je sukob oko pasa uvijek tako silan i žestok. Stvar je u tome što je to zapravo sukob dviju strana ljudskoga bića, one koja voli pse i one koja ih ne voli. Sukob je to srca i glave, ili, ako se hoće, sukob ljubavi i razuma. A takav je prijepor mnogo stariji — i mnogo važniji — i od pasa u gradu i od komunalne problematike.

Jer, ljubav je strahovita pogonska snaga, za pojedinca i za zajednicu, ali ona je divlja i neobuzdana, ona ruši konvencije, ne priznaje pravila, pravi nered i često je nepravedna. Razum, s druge strane, razbistrava stvari, uvodi mjerila, donosi napredak, ali je suh i dosadan, te zna biti tegoban i tužan suputnik. Kad se sukobe te dvije sile — a njihov je sukob vječan — nastaje strahovita energija, a ta energija i tjera ljudsko društvo naprijed.

Pa je li onda čudo što energija nastaje — i to u obliku praska — svaki put kad se ljubitelji i protivnici pasa upuste u javnu diskusiju? Jer, oni tada i ne raspravljaju o paščadi, i o opravdanosti ili neopravdanosti njihova života u gradu, nego o sukobu ljubavi i dužnosti. A na sukobu ljubavi i dužnosti zasniva se jedna vrsta tragedije, pa tako i neće biti čudo ako iz svega toga nastane građanski rat, to jest tragedija.