Protusvjetovi i protutekstovi

Protusvjetovi i protutekstovi

Kao svaka knjiga na ovom planetu, a valjda i na drugima, i Protusvjetovi su, u načelu, diskutabilno djelo. U njihovim poglavljima čitatelj se susreće s mnogo izazovnih tema, koje mogu potaknuti na razmišljanje, na raspravu i na kritički razgovor. Paveškoviću sam, pročitavši njegovu Slobodu i strogost, odgovorio, zato što o Protusvjetovima govori s visoka, a da njihove prave teme nije ni imenovao, a kamoli prodiskutirao

Vidim da je moj odgovor na članak Antuna Paveškovića Sloboda i strogost iz »Vijenca« br. 223 (Kritika kritike, »Vijenac« br. 225) izazvao Paveškovićevu reakciju. U toj pak reakciji ima iskaza koji izazivlju moju reakciju. Da podsjetim, jedinstvena je tema svih spomenutih tekstova, kao i ovoga, književnopovijesno djelo Književni protusvjetovi, kojem sam, uz Viktora Žmegača i Nikolu Batušića, jedan od autora.

Prvi dio novoga Paveškovićeva članka, u kojem on pokušava obezvrijediti Kritiku kritike, mislim da mogu zaobići. Tu se on rečenicama zakučastima i zamornima za čitanje brani od ocjene kako svoje kritičke prigovore formulirane na način da Književnim protusvjetovima i mojim tekstovima u knjizi pripisuje implikacije koje su njima strane. Njegova mi se obrana čini neuvjerljiva, pa se njome ne bih posebno bavio. Upućujem zainteresiranoga čitatelja, premda sumnjam da će se takav naći, da novi Paveškovićev članak pročita usporedno s Kritikom kritike.

Nego, u Paveškovićevu članku ima i nekoliko protunavala, dakle, novih kritičkih iskaza, a oni se tiču nekih mjesta iz mojih tekstova uključenih u Protusvjetove. I te njegove prigovore doživljujem kao neopravdane i ishitrene, pa ih većinu ostavljam bez komentara. Prokomentirat ću ih samo nekoliko, kao nevelik, ali karakterističan, statistički uzorak.

Pita se, tako, Pavešković što bi mogla značiti moja tvrdnja da je u Matoševoj lirici »moderni svijet prisutan kao tema i kao govor«. Ona znači nešto vrlo jednostavno i doslovno: da Matoš od svoga znanja o modernom svijetu pravi pjesničke teme, ali da usvaja i govorne moduse toga svijeta. Otprilike: diegesis i mimesis. Uostalom, ako je rečenici potrebno objašnjenje, ono u mom tekstu odmah i slijedi: »+Matoševe+ suvremene teme često su, naime, praćene, upotrebom frazeologije potekle iz govornih modusa koji pripadaju modernom svijetu i refleksiji o njemu, ponajviše iz novinskoga feljtona ili iz govora politike i stranačke ideologije«. Zatim dolaze i primjeri.

Pavešković se čudi — čuđenjem koje implicira neslaganje — što prve retke Matoševe More, gdje se incubus nije još pretvorio u apstrakciju i u metaforu, postavljam u etnološki kontekst. Zašto ne? Mora i popratna snolika priviđenja duševni su feomeni koji se snažno prepleću s folklorom i s pučkomedicinskim predajama, a Matoševi se slikovni korelati za stanje njegova lirskoga subjekta na te predaje očito nadovezuju. Paveškovićevo čuđenje samo je znak njegove neobaviještenosti o jednoj važnoj kulturnopovijesnoj temi koja Matošu nije bila strana.

Pavešković negoduje što određena mjesta iz Matoševe poezije dovodim u vezu sa »simbolima hrvatske nacionalne ugroženosti i ksenofobije«: tobože, riječ »ksenofobija« ima preneugodne konotacije. U jeziku modernih nacija »ksenofobija« je obična riječ, koja se, uostalom, često primjenjuje u kritičkom pristupu domaćem kulturnom nasljeđu. Moderni Francuzi bez ustezanja govore o Barresovoj ksenofobiji, a Nijemci o Wagnerovoj. Tamo, naime, gdje su se članovi kulturne zajednice odrekli ksenofobije, njezin spomen nema nimalo »negativna naboja«. Kad i u nas nastanu uvjeti za neopterećen razgovor o njoj, uvidjet će se da nije neprimjereno ako je pripišemo Matoševim frazama tipa »doklaćeni Švaba« ili »ceri se Jevrezin«.

Pavešković kaže da u tekstu o Polić Kamovu operiram sumnjivom »prozodijskom karakterizacijom« »beziznimno vezani stih«. U tom je slučaju predmet svoje kritike slobodno fabricirao trganjem iz konteksta. Ja, naime, nakon što sam kratko opisao Kamovljevu Psovku kao zbirku u slobodnom stihu, spominjem »beziznimno vezani stih Ištipane hartije, što je sročno i razumljivo. Može se, na primjer, reći: »Stih te i te zbirke beziznimno je, ali bez iznimke, vezan«.

I tako dalje. Čitatelj će i sam vidjeti da se Pavešković neuvjerljivo nateže s nekim mojim sasvim običnim rečenicama i frazama, okružujući ih komentarom kojem nedostaju kritičarske koncentracije i smisla za ironiju.

Na kraju, da se načelno razumijemo. Kao svaka knjiga na ovom planetu, a valjda i na drugima, i Protusvjetovi su, u načelu, diskutabilno djelo. U njihovim poglavljima čitatelj se susreće s mnogo izazovnih tema, koje mogu potaknuti na razmišljanje, na raspravu i na kritički razgovor. Paveškoviću sam, pročitavši njegovu Slobodu i strogost, odgovorio, zato što o Protusvjetovima govori s visoka, a da njihove prave teme nije ni imenovao, a kamoli prodiskutirao. Svoje »zamjerke« zakvačio je za rubove knjige, za njezine tobožnje intencije i slobodno protumačene »aluzije«, a pomalo i za navodnu ideološku obojenost pojedinih njezinih poglavlja.

Nažalost, i u svom drugom članku ostaje Pavešković na rubu prave problematike. Na primjer. Za moj članak o Matošu on kaže da u njemu ne nalazi ništa. Za čitatelje koji članak nisu pročitali te bi me mogli doživjeti kao autora koji se zanima ničim, reći ću čega u članku uistinu ima. Njegovu jezgru u pretpostavci da Matoševu Moru valja čitati kao izraz pjesnikove nelagode u kasnograđanskom, liberalno-kapitalističkom svijetu te da su korijeni Matoševa antimodernizma konzervativni. Članak uključuje i pokušaj da se pokaže kako jedan vrlo tipičan konzervativni prigovor moderni, onaj o njezinoj nepreglednosti, postaje stanje Matoševa teksta, entelehija njegove atomizirane sintakse i njegove ireglarne stihovne forme. Naravno, sve što u mom članku piše otvoreno je za razgovor, ali ne prihvaćam kao sugovornika onoga koji tvrdi da u članku nema ničega, a pokušava ga osporiti usiljeno se iščuđavajući njegovim frazeološkim konstrukcijama.

Zoran Kravar