Pripitomljavanje tehnike

Pripitomljavanje tehnike

Mali delikatni otisci i velike vertikalne trake sastavljene od otiska više ploča bilježe dosljedno zrenje jednog opusa. Našli smo kristalizaciju novoga poetskog sroka, kliničku čistoću prosedea i slojevitost likovne semantike, koja u uzlaznoj vrijednosnoj konstanti ne pokazuje zamor

Prvo pitanje što ga Nevenka Arbanas postavlja jest što je grafika, a potom što bi grafika mogla biti. Utvrđujući svojevrsnu Focillonovu metavokaciju materijala koja se odmiče od askeze linijskog izričaja, tonskim i chiaroscuro-skalama ona će u svojim grafičkim listovima iskazivati jednostavnije i složenije, minimalnije i punije, mirne i napetije, čišće i trudnije postupke i otiske. Stoga je njezina grafika razgovijetno i bez zadrške već desetljećima usidrena i visoko pozicionirana činjenica na vrijednosnoj ljestvici hrvatske grafičke umjetnosti. Ona uvijek izaziva i nova tumačenja upravo zbog svoje razlikovne osobnosti — upravo onako kako i sama umjetnica napušta već prihvaćene vrijednosti i domašaje. Ta njezina osobnost i osobitost raspoznata je i u dvojbenoj sintagmi slikarice u grafici jer u gotovo sakrosanktnom tonskom, chiaroscuro i linijskom karakteru dubokog tiska (bakropisi i akvatinte) ona uvodi kolorističku senzaciju bilo da se ona bilježi kao prasak obojene svjetlosti ili kao plazma kozmičkih izvorišta, kao pregršti raspjenjena morskog plavila, zažarena crvenila ili prezrela žutila. Ali gledani u tzv. ciklusima, serijama i nizu ona i u nebojama tj. u crno-bijelom (koje je, zapravo i učestalije) sažima spektar koji će se rastvoriti zrenjem svjetlosti grafičkoga ploda i oblika. Stoga je njezina grafička poetika na mnogo načina izvan struja, pritoka i utoka po dubokoj subjektivnosti i po posljedicama. Jer njezina usredotočenost na stvaranje grafičke slike, od kojih je svaka u perimetru svoje matrice iznova obnavljan proces zaobljena, dovršena, s dubinom, površinom, svjetlošću i događajem stvaranja svijeta. Gotovo da se prepoznaje ozbiljna i isključiva strastvenost prema materiji (matris), samorađajućoj slici koju potom kadrom, kotama upisanim jetkanim nervom rukopisa, obrisom, oblikom kroti i zaustavlja u mijeni i preobrazbi. Svaki mikron njezinih grafika svjedoči o tome da ona ne pripada ni soju sintetičara ni redukcionista.

Pronicanje u prostor

U svojoj zanesenosti grafičkom materijom Nevenka Arbanas eksponira i iznuđuje sve što joj materija može pružiti iskazujući posve razbuđene senzore u trenutku samoga procesa i kemijskog rastvaranja identificirajući tražene senzacije. Ne bježeći od atrakcija grafičkog trompe l’oilea — svojevrsna iluzionizma — majstorica intrigira onim što je dosegljivo samo moćima vida, premda se priviđa mokrim, orošenim, mekim, tvrdim, hladnim, toplim, hrapavim, zrcalnim, prozirnim, mikrokopskim i makroskopskim... Neprijeporni su to produkti majstorske virtuoznosti i moći pronicanja u prostor gdje se taktilnost baršunastoga traga grafičke tvari anticipira u tehnici negativa.

Naslovljujući izloženi ciklus Ekran Nevenka nas uvodi u osobni asocijativni doživljaj naizgled slučajno fokusiranih zbivanja koja kadriranjem postaju poljem njezine poetske artikulacije u kojoj se ništa ne ponavlja osim tvorbenog postupka. I autorica predgovora (I. Körbler) pripomenut će da »njene grafike projiciraju ono što mi sami u njih projiciramo iz svoje unutrašnjosti (ekran!)«! Ipak bismo rekli da se zbio novi input, i to — ikoničke naravi. U otvorenom prostoru svojevrsnoga pra-mora i pra-materije pronalaze se oblici generirani iz arhetipskoga stanja nerazjašnjenih snova, blagosti, prijetnje neumoljivih gibanja i ponekad humora »koji signaliziraju blizinu interesa za elementarna prapočela i praoblike«. Pojavljuju se morfemi nekog ekologijskog govora, komunikacijski fragmenti općih mjesta i ikonike svakodnevnice kao kontrast mikroskopskoj plazmatičnosti, energetskim implozijama, gestualnim i rukopisnim zbivanjima. To je još jedan trompe l’oeil transfer u grafičkoj i poetskoj stratigrafiji, koji se javlja katkad samo kao kompozicijska kolažna kopča, a katkad u samoj zjenici kompozicije ili je, štoviše, preplavljuje. (Treba naglasiti da ti kolažni elementi ne krše kriterije multioriginala, te da lijepljenjem postaju dio papirne podloge na koju se otiskuje grafička matrica, jer riječ je o fotografijama ili proizvodima rotacijskoga tiska.)

Osvrnuli smo se na ovojesensku drukčiju izložbu Nevenke Arbanas u malenom prostoru Galerije Šovagović, koja u sebi kao i svaki njezin otisak krije velike potencijale. Mali delikatni otisci i velike vertikalne trake sastavljene od otiska više ploča bilježe dosljedno zrenje jednog opusa. Našli smo kristalizaciju novoga poetskog sroka, kliničku čistoću prosedea i slojevitost likovne semantike, koja u uzlaznoj vrijednosnoj konstanti ne pokazuje zamor. U delikatnosti grafičke minijature nastale u jednom dahu i u kompozitnosti velikih listova uvijek je ista jasnoća i čistoća bilo da je riječ o mikronskim partikulama tehnike i rukopisa, bilo da je riječ o cjelini. (Otkud tako fine igle kojih trag jedva ima supstanciju, otkud takav blistav baršun u akvatintnom zrnjenju i bakropisnom jetkanju?)

I naposljetku treba naglasiti da Nevenka Arbanas nije suprotiva drugima. Ona je jednostavno — drukčija. Ona je nespekulativna poetesa koja je svoju energiju i intuiciju zgusnula u težak zanat i zadaću pripitomljavanja tehnike oblicima svojih vizija.

Margarita Sveštarov Šimat