Ostalo je glazba

Kada Pero Kvrgić počne glumiti vojvodu od Mantove s glasom Giuseppea di Stefana, on doživljava svoju mnogoput viđenu preobrazbu u raspojasana dionizijskoga genija glume

Četiri nekadašnje operne zvijezde spremaju u staračkom domu proslavu Verdijeve obljetnice nastupom u kvartetu iz posljednjega čina Rigoletta. Eto savršena sižea za uporabljiv komad u kojemu bi se dvije vremešne glumice i dva odgovarajuća im glumca mogli iskazati u mnogostrukim situacijama pripremanja nastupa. Dakako, povijest se može ponoviti samo u drugom izražajnom kodu, pa ukoliko je opera uprizorila Rigolettovu tragediju, povijesni protagonisti njezine izvedbe mogu je ponoviti kao tragigrotesku u kojoj je život od svih njih napravio Rigoletta. Činjenica da su se četiri vrhunska pjevača našla u istom staračkom domu, bez obzira čak na njegovu kategoriju, nije naznakom velikoga životnog uspjeha. Taj podatak, međutim, dramatičaru nije dao osobitu pobudu za obračun njihova životnog puta. Njihovi su životi zacijelo bili povezani nastupom u Rigolettu, uz to što su dvoje od njih, Reginald Paget i Jean Horton, bili nekoć davno u braku koji je potrajao svega osam sati. Žargon osoba komedije zasniva se na pluskvamperfektnom seksu kao zamjeni (ili metafori) za gotovo sve ostale probleme, što bi djelovalo neizrecivo žalosno da taj učinak nije neutraliziran toliko dobronamjernim humorom izvođača. Psihološke, socijalne i metafizičke provalije Harwooda ne zaokupljaju, njemu je najljepše u salonu kao civiliziranom mjestu poništavanja svih protivština i iznimnih, nepredviđenih gesta pobunjenoga pojedinca. Čovjek se samo pita kako dramatičaru tako sjajno uspijeva zaobići sve sporne grebenove. On se dakako izvlači na provjereni recept teatra u teatru ili plebejaca koji probaju eda se vlasi ne dosjete. Ali konac djelo krasi, pa Harwood čuva za kraj dosjetku koja se jedva tako može nazvati.

Pjevači neće pokušati sami otpjevati kvartet, nego će ga odglumiti u playbacku. Dramatičar se jednostavno oslonio na nerv glumaca koji će izvući komad pretvarajući se, simulirajući da snimljeni kvartet njihovih glasova pjevaju u tom času oni sami. Taj prizor u izvedbi Pere Kvrgića kao Reginalda Pageta, Slavice Jukić kao Cecily Robson, Sande M. Langerholz kao Jean Horton i Vanje Dracha kao Wilfreda Bonda svojom je teatralnošću prerastao prosječnost Harwoodova teksta i njegova ziheraškoga konstruiranja komada. Kada Pero Kvrgić počne glumiti vojvodu od Mantove s glasom Giuseppea di Stefana, on doživljava svoju mnogoput viđenu preobrazbu u raspojasana dionizijskoga genija glume. Preostali sudionici kvarteta zdušno se uključuju u skupni plan igre. Nakon toga blistava vrhunca, Harwood dakako nema petlje da doda išta što bi dramaturški preoznačilo komad, nego se na prstima iskrada iz predstave. Kvartet je doista ostvaraj tanane suigre, stoga istaknimo infantilnu tjelesnost Slavice Jukić kao Cecily, žovijalnu razigranost Vanje Dracha kao Wilfreda i delikatnost Sande M. Langerholz kao Jean.

Oduprijevši se možebitnoj napasti da komad smjesti više prema dnu zbilje koju žive protagonisti, redatelj Relja Bašić drži se sugestija Harwoodova teksta, koje je tako jezgrovito prenio prijevod Sonje Bašić. Bašić suvereno vlada dramaturgijom uporabnoga komada, ali ne omogućuje li mu ta suverenost i iskorak? Ali kada se Teatar u gostima već sprema zakoračiti u svoje četvrto desetljeće, poželjeti bi bilo da iziđe iz staračkih podjela i sigurnosti uporabnoga komada. Ova predstava naime pokazuje da za to ima mogućnosti.

Zvonimir Mrkonjić