Odisej i Ana Karenjina

Zvuk mora (Son de mar), red. Bigas Luna

Kad je potkraj osamdesetih na međunarodnoj filmskoj sceni zasjala zvijezda Pedra Almodóvara, najavljujući silan preporod španjolske kinematografije, prvi pratitelj španjolskog Fassbindera, kako su pomalo nespretno nazivali Almodóvara, bio je Bigas Luna. Za razliku od slavnijega zemljaka rođenog u provinciji, Luna je dijete velegrada, Barcelone, no to nije bila točka koja bi ih dijelila. Obojica fascinirani silovitim spojem erosa i tanatosa, tragedije i humora na pirinejsko-mediteranski način, Almodóvar i Luna postavili su čvrste temelje načelne poetike španjolskog filma, najvitalnije nacionalne slikopisne pojave na europskom tlu u posljednjih petnaestak godina. Danas je Almodóvar priznati klasik, dok je Luna pomalo počeo padati u zaborav, potisnut novim prvacima Iberijskog poluotoka, de la Iglesijom i Amenabarom. U nas, nakon odličnog predstavljanja senzacionalnom Šunkom, šunkom, još boljim Zlatnim mudima i nešto slabijim, ali nedvojbeno dopadljivim Grudima i mjesecom, Luna je pao u nemilost ovdašnjih distributera pa čak tri njegova filma koja su uslijedila nismo imali priliku vidjeti. Da je i nadalje riječ o kreativno potentnu autoru, potvrđuje njegov posljednji film Zvuk mora.

Penelopa i Nausikaja

Riječ je o adaptaciji romana Manuela Vicenta koju scenaristički potpisuje Rafael Azco, a predstavlja zanimljivu varijaciju na Odiseju, preciznije odnos Odiseja, Penelope, Telemaha i pros(a)ca, s tim da Penelopa ima u sebi i osobine Nausikaje, ali i Ane Karenjine, a u sve je upletena i Vergilijeva Eneida. Priča filma započinje s dolaskom mladoga profesora književnosti Ulisesa (dakako Odisej) u mediteranski grad, na čijoj je srednjoj školi dobio posao. Odsjedne u obiteljskom pansionu, gdje mu smjesta za oko zapne mlada i seksipilna Martina (prvi susret zbiva se dok ona stavlja netom oprano rublje na sušenje izazivajući asocijaciju na Nausikaju), koja ga s lakoćom privoli na seksualni odnos i vezu, a potom, kad ostane trudna, i brak. Vrlo brzo po vjenčanju Ulises, čija magična privlačnost za Martinu leži u njegovu afrodizijačkom recitiranju stihova iz Eneide, počne se dosađivati i tražiti izlaz iz braka u kojem se osjeća sve skučenije. Lažira tako vlastitu smrt i otisne se na more s atraktivnom usputnom djevojkom koju je upoznao na zabavi novokomponiranog poduzetnika Eduarda, nasrtljiva Martinina (tj. Penelopina) prosca kako prije, tako i nakon njezina vjenčanja. Nekoliko godina poslije Ulises se vraća i zatječe Martinu/Penelopu kao samosvjesnu zrelu ženu udanu za prosca Eduarda. Martinin i Ulisesov sinčić (dakako Telemah) i ne zna da mu pravi otac nije Eduardo, nego Ulises. Kad Ulises najavi svoj novi odlazak, Martina/Penelopa se poput Ane Karenjine slomljena srca oprašta sa svojim sinom kako bi pošla u novi život s bivšim mužem, a sadašnjim ljubavnikom.

Zvuk mora, kao i uvijek u Lune, nije samo ljubavna priča arhetipsko-mitskih referenci, nego i svojevrstan nacrt za socijalnu studiju, pri čemu pulsirajuća senzualnost ne izvire samo iz putenosti Martinina tijela, nego iz svake pore vanjske i unutarnje arhitekture, odjeće, uopće dizajna kao pokazatelja socijalnog statusa, koji sa sobom dakako nosi i seksualnu moć. U intepretaciji Lune i suautora Ulises/Odisej pasivni je šarmantni jebivjetar, lakomislena pjesnička duša, kojoj poezija ponajprije služi u zavodničke i erotski nadražujuće svrhe, što je, stječe se dojam, zapravo njezin najdublji smisao (po Luni i drugovima). U njihovoj vezi potpunu dominaciju ima Martina/Penelopa, o kojoj Ulises u jednom trenutku postaje i najdoslovnije ovisan. No s druge strane ista Martina/Penelopa podčinjena je proscu Eduardu, čime se stvara zanimljiv trokut, tim prije što Martina duboko voli Ulisesa, dok se za Eduarda udala iz računa, no s vremenom je s njim razvila odnos međusobnoga poštovanja. Kako ovo nije Homerovo doba, Telemah ne čezne za ocem Odisejom niti mrzi prosce, nego postaje slika i prilika prosca poočima (što je još jedna varijacija na motiv iz Ane Karenjine), Odisej nije odlučni i okrutni osvetnik nego egzistencijalno dezorijentirani mlakonja s kojim bogati prosac lako izađe na kraj, dok Penelopi nije na kraj pameti da dugotrajno odolijeva proscima, ali ni da dopusti vlastito svođenje na pasivnu poziciju u ključnim događajima od trenutka Odisejeva povratka. Ukratko, prosci su otprilike ostali kakvi su bili, sinovima nedostaje buntovništva, mudri junaci postali su izgubljeni u vremenu i prostoru, izgubivši usput i mudrost i hrabrost, dok su vjerne i putene žene zadržale vjernost u srcu, ali ne i u seksu, a njihova aktivnost naspram nekadašnje antičke pasivosti donosi im posvemašnju propast.

Uskraćena identifikacija

O novom viđenju Odiseje iz aspekta obiteljskih, spolnih, rodnih i socijalnih odnosa svatko će prosuđivati za sebe, no gledajući iz perspektive autorskog svijeta Bigasa Lune Zvuk mora ponovo uspostavlja zanimljive, nejednoznačne likove ispunjene i dobrotom i grijehom, pri čemu splet okolnosti umnogome odlučuje hoće li njima zavladati njihove bolje ili lošije osobine. Stoga gledatelj svakog od protagonista može razumjeti, u znatnim ih dijelovima filma simpatizirati, ali u cjelini mogućnost identifikacije ostaje mu uskraćena. Najprepoznatljivija osobina svih Luninih filmova — intenzivna senzualnost, i ovdje je, kao što je već rečeno, snažno prisutna na autoru svojstven način: gledatelj je upravo plastično osjeća. Dežurni konzervativci i superiorni pobornici viših duhovnih vrijednosti Zvuk mora s omalovažavanjem će priložiti kao konačan dokaz Lunina nedostojna erotomanstva i sredovječnog masturbatorskog prenavljanja, ali neka se ne zavaravaju: kad u hrvatskoj kinematografiji budemo imali autora takve kreativno-erotske potencije, slavit ćemo ga kao genija. Uostalom, svjež slučaj Dalibora Matanića najbolji je primjer, a Matanić će morati još mnogo žganaca pojesti da se ozbiljnije približi Bigasu Luni.

Damir Radić