Novo crtanje crte

Novo crtanje crte

Adamovićeva namjera da crtu (liniju) oslobodi podloge (uvjetno i simbolički, dakako) te da je pokrene u prostor u potpunosti je uspješno izvedena. To nije jedini mogući način umjetničkog gledanja na problem, ali pripada u vrh takvih radova u našoj recentnoj umjetničkoj produkciji. Činjenica je da smo ovom izložbom vidjeli i doživjeli nešto novo i drukčije, i da ti radovi na promatrača ne emaniraju dojam ravnodušnosti, tuposti ideje, samodostatnosti i blefa, a to je više nego mnogo

Svjedoci smo velikog povratka crteža u posljednjih nekoliko godina na hrvatsku likovnu scenu. To je stanje zasigurno potaknuto i manifestacijom Hrvatskog triennala crteža u Kabinetu grafike HAZU, ali i globalnom spoznajom među umjetnicima kako od crteža (za)počinje svijet. Crta, linija — to je počelo svih stvari. Na crtežu se osjeća nečiji umjetnički svjetonazor, s njime se određuju granice mogućnosti nečijega talenta, senzibiliteta, temperamenta, sposobnosti izdvajanja bitnih stvari iz svijeta koji nas okružuje. Sva ljepota i smisao mogu biti sadrzani u dvije obično povučene linije ako je pred nama umjetnik od formata.

Neka mi bude oprošteno na takvim graničnim konstatacijama, ali ne mogu odoljeti da već u početku ne kažem (gotovo s nekom crtom zluradosti) kako je Dubravko Adamović ovom izložbom u Forumu nesvjesno očitao suvislu lekciju mladim i mlađim bahatim umjetnicima (i onima koji se takvima osjećaju) te njihovim starijim kolegama, koji bi se motivsko-žanrovski htjeli pošto-poto pomladiti, glede njihovih pretencioznih, pseudointelektualnih radova na granici crteža, instalacije i ambijenta s kojima smo svakodnevno bombardirani. I kada smo mislili kako smo od crteža manje-više sve već apsolvirali, i kako na tom polju više nema nekih većih iznenađenja, dogodila se Adamovićeva izložba.

Kultivirano i promišljeno

Iako ćemo u izloženim radovima s lakoćom prepoznati baštinjena iskustva zapadnjačke tradicije akcijskog slikarstva s korijenima u umjetnosti Dalekog istoka, kaligrafsku metodologiju odnosa spram crte na papiru vidljivu u M. Tobeyja, ideograma u duhu zen-filozofije ili H. Hartunga, A. Massona, dakle, i gestualnog slikarstva koje se na to logično strukturalno nadovezuje, do čistog (crnog) znaka na neutralnoj podlozi Klinea i Soulagesa, Adamović stvara strogo individualni odnos spram crte kao alfe i omege svih značenja. To su iznimno kultivirano oprostoreni crteži koje vizualno moramo shvatiti i obuhvatiti kretanjem oko, iza i ispod njih. Umjetnikovo linearno strukturiranje smisla odvaja se od zidne podloge i kreće u prostor galerije, ali na sasvim novi način. Ne kažem da tako nešto nitko nikada dosad nije napravio, no Adamovićeva ideja da u prostor stavi samo crtež, a da za njim (ili s njim) ne ide i papirnata bijela podloga koja umanjuje autonomiju crteža, neosporno je inventivna. Naime, crteži su rađeni isključivo na paus-papiru i prozirnoj poliesterskoj montažnoj foliji, u kombiniranim tehnikama tuša, metalnog pera, grafita, olovke, ugljena, flomastera, pigmenta u prahu, prskanja kistom, puhaljkom... do paljenja poliesterske montažne folije na kojoj trag spaljivanja rađa linijom. Crtež i prostor idealno se prožimaju; samostalne linije ili njihove guste crne nakupine žive potpuno oslobođene od diktata podloge. U Adamovića ni jedna gesta, trag ili postupak nisu povučeni slučajno i besmisleno pa što ispadne. Vrijedni su pamćenja radovi Crtanje jedne crte, Crtanje jedne crte II, Crtanje dviju crta, Crtanje crte na način Fade In i Crtanje crte na način Fade Out (svi 2002) u kojima umjetnik dijelove paus papira zamata i odmata te u tim namatanjima već nacrtane materije dobiva plasticitet blizak visokom reljefu. Crteži snažno pulsiraju jer im je dodana dimenzija metrike i ritma. I ambijentalna instalacija izvedena po geometrijskom liku meandra Crta iz meandra (2002), gdje je autor na paus papir puhaljkom prskao crni tuš, fino je izbalansirana u rastvaranjima i preklapanjima rada na pažljivo osmišljenim mjestima.

Paradigma novog viđenja crteža

Adamovićeva namjera da crtu (liniju) oslobodi podloge (uvjetno i simbolički, dakako) te da je pokrene u prostor u potpunosti je uspješno izvedena. To nije jedini mogući način umjetničkog gledanja na problem, ali pripada u vrh takvih radova u našoj recentnoj umjetničkoj produkciji. Činjenica je da smo ovom izložbom vidjeli i doživjeli nešto novo i drukčije, i da ti radovi na promatrača ne emaniraju dojam ravnodušnosti, tuposti ideje, samodostatnosti i blefa, a to je više nego mnogo! Sadašnja je izložba definitivno rezultat umjetnikova pomna i dugotrajna promišljanja problematike crteža i njegova oprostorenja, fermentiranja ideje koje je trajalo imajući uporište u Adamovićevim ranijim radovima. Jer, u svakom je radu svakog umjetnika upisano je li sklepan na brzinu, preko noći, tek da zadovolji potrebe produkcije, skupnih tematskih izložbi i sl. te uspješno pridonese zagađivanju naše likovne scene ili je pažljivo smišljan poput ovih Adamovićevih najnovijih struktura. U radovima povećeg broja umjetnika mlađe generacije ili je ideja šuplja i nedorađena ili je rad tehnički loše i neprecizno izveden. Time se ujedno nadovezujem na početak teksta gdje spominjem zašto je ova izložba više lekcija umjetnicima, a manje promatračima i konzumentima umjetnosti.

Iva Körbler