Mirni dani

Samoća me toliko ispunjava da mi sve drugo, posebice ovih dana, teško pada. Šetajući u ovim mirnim danima prostorima smrti odbijam svako patetično zaključivanje o ljudskom usudu, o ljudskoj besmrtnosti ili smrtnosti i sva umovanja o duši koja preživljava materiju i uopće svaki razgovor koji prostodušnom psihologijom razvlači misao od pesimizma do optimizma (pa natrag) — tog oskudnog pojmovnika u kojem se ljudi u svojem saobraćanju dobro snalaze. Općenito govoreći pripadam ljudima koji bi smrt odgodili dokle se god to hoće — onima koji imaju primjedbe na njezina predvorja i metode (bol, nasilje itd.), ali nemaju nikakvih prigovora njezinoj odlučnosti.

Premda ne pripadam ljudima koji pretjerano harno štuju nadnevke i običaje, ipak ovih mirnih dana sve je u znaku meni bliskih ljudi kojih više nema. I kamo god krenem, nalijećem na (zanimljivo!) samo njihove osmijehe, i to ne mogu zvati uspomenama ni sjećanjem, nego toplim sjenama bezdana iz kojih struji ljepota njihova života. Misleći primjerice i o Mladenu K. i dragim ljudima poput njega, mi kao i kćeri Jeruzalemske trebamo, u svojoj zamorenosti svijetom, oplakivati zapravo sebe. Jer naši gubici postali su dobici kada su već bili gubici i u tom se krugu vrti naša sreća nađenoga i naša tuga izgubljenoga — barem ovih dana u kojima se nakratko pokvarila mehanika života — tog stroja koji ne voli zastati ni misliti.

U ovim danima na obiteljskom počivalištu svojih bližnjih, koji snivaju na murterskom groblju već dva desetljeća — otprilike svake godine u ovo vrijeme — obećajem svojem djedu kameno latinsko jedro uz njegovo (jednom i moje) uzglavlje, kamen napojen vjetrom, ali nikako da ga sa Šimom postavim (samo da Šime ne izgubi strpljenje). A kao po nekom, meni nespoznatom, uzroku vlastitih koraka u Šibeniku naletjeh na izložbu fotografija i dokumenata pokojnoga kolege Vlade Bužančića, i to je bila prilika da se prisjetim čovjeka koji je imao svoj stil ponašanja, toreadorsku energiju i široke geste ruku koje su istodobno i grlile i odbijale. I premda je naša udaljensot bila i u naravima i u poslu, cijenio sam njegovu jaku volju i jednako snažan glas koji je tamanio tišinu kao i što grom remeti jednolično i tiho rumorenje kiše. Gledajući mladenačko lice s fotografije, mislim kako je smrt zapravo i ovdje prerano došla.

Šetnica s poukom

Pa i izvan ovih sjetnih i mirnih dana rado posjećujem tiha mjesta i pod prijetnjom da se izložim sumnjičavosti (nekrofilstvo?!) šetam stazama vječnih počivališta ljudi, iščitavam njihove uloge, značenja i ostavštinu, razbuđujem slabašnu memoriju (jer i meni je ponekad anegdota stvorila varljivi osjećaj tobože dobra uvida u stvari) na ljude koji su, više od drugih, odredili ovaj naš svijet. Mislim o svim njihovim sukobima, njihovim netrpeljivostima, pa i šaketanjima pjesnika u dvorišnoj krčmi grada (bio svjedokom), dok sada, u neposrednoj blizini počivaju, sukobi su utihnuli, sve svađe postale tek anegdote, a njihovi životi vrijedni samo po načinu na koji su nastojali odoljeti smrti. Uz to, zaključio sam da što je stvoreno djelo bilo boljim, to je na grobu njegova tvorca kraći i šturiji natpis (iz toga se i nama živima daju izvući neke pouke). Šetajući tim prostorima tišine i mira, morao sam i ovih dana svojim praškim prijateljima s nešto malo nelagode objašnjavati zašto su mi ti prostori pri posjetu svakom gradu i svakoj zemlji na prvom mjestu (prije svih galerijâ i muzejâ). Jer svako groblje gledam kao neku knjižnicu ili muzej, ali i paradoksalno! pored tolikih smrti i mjestom besmrtnosti (ali to je već filozofija i to ću prvo sebi pokušati objasniti nekom drugom prilikom). Sumnjičavost koju sam osjećao u drugih gasio sam tvrdnjom o svojem naglašenijem interesu za kiparsku problematiku, a posebice za sepulkralnu plastiku. Uz to, objašnjavao sam da na groblju i bogatije i siromašnije sredine otkrivaju istinu svojeg ukusa, i da je stjecajem okolnosti u mnogim perifernijim sredinama to i jedinim znakom umjetničkoga očitovanja i osjetljivosti.

U tim sam uvidima i porednicama shvatio da je Mirogoj sjajna galerija umjetnina koja sadrži vrijednu zbirku hrvatskoga kiparstva — posebice u već opjevanim Bolléovim Arkadama. Njegova mudrost da sakupi brojna raštrkana groblja pod jedna njedra osnovicom je ove ljepote kojoj nema dostatne hvale. I smatrat ću to i nadalje najboljim poslom čovjeka koji je došao u Zagreb da nametne urbanističke parametre, da promijeni izgled prvostolnice i narav gradskih prostora i poduzme brojne druge radnje, od kojih i danas neke od njih i u mene još bude dvojbe. Pritom rezoniram posve obično i, rekao bih školnički i poučno. Lišit ću se i na ovome mjestu spekulacije da li jesmo ili nismo besmrtni kao ljudska bića i s nešto ću više pouzdanja tvrditi da su ljudi koji počivaju pod ovim arkadama učinili više od drugih i da su stoga nešto malo besmrtniji od nas. Iskru njihove besmrtnosti nalazim u činjenici da netko ima potrebe još dugo nakon njihove smrti čitati njihove stihove, te da je njihova besmrtnost u rukama živih ljudi koji čitaju, gledaju ili slušaju djela onih koji smrti, moguće, imaju najmanje što ozbiljnije zamjeriti.

Ako izuzmemo naš Mirogoj i Arkade — taj naš National Memorial of Glory — o kojima sam različitim povodima pisao, u kojima vječna počivališta pronađoše viđeniji Hrvati, od svih mi se europskih groblja najljepšim počivalištem (u ovom danima ponovno viđeno) čini malo groblje u Pragu Vyšehradsky hrbitvi (Čestna narodna hrobka — Slovin) puna vrlih kiparskih rješenja koja krase grobove znamenitih ljudi; od J. Nerude, B. Smetane, A. Dvoűáka, K. Čapeka, Č. Svatopluka... do kipara B. Kafke ili S. Sucharde, koji i sam počiva na tom groblju. To malo groblje, kojemu bi se mogla pronaći analogija u jednako malom Jurjevskom groblju koje je, kao i Slovin, postalo pretijesno, sačuvao je onaj intimizam koji su velika počivališta izgubila. Kao da mala i skrovita počivališta imaju neku drugu, topliju, i bliskiju vječnost u koju put vodi malim poljskim puteljkom, a ne širokim stazama. Razliku velika i skromna počivališta vidim kao razliku između organičkih krivulja srednjovjekovnoga grada i pravilnih renesansnih spletova ulica »čija simetrija nije za osamljenost« — (L. Byron).

Oni koji se užasavaju smrti ne vole, kako se obično misli, više život nego oni koji nemaju mnogo protiv nje. Uostalom, njoj se ne treba narugati ni podsmjehnuti; samo osmjehnuti.