Metafore i tragovi promjena

Metafore i tragovi promjena

Specifičan spoj tradicionalnog i suvremenog s naglašenom društvenom dimenzijom uz laku čitljivost, zabavnost i samoironiju od recentne je kineske likovne umjetnosti napravio svjetski fenomen. Riječ je o umjetnicima koji se koriste i klasičnim i suvremenim medijima za izravna istraživanja kulturnih, političkih i ekonomskih problema. Za kinesku umjetnost danas globalizam je novi izazov

Zagreb, grad koji se može pohvaliti gostovanjem desetak kineskih izložaba, od toga pet monumentalnih, ponovno predstavlja kinesku umjetnost. Ovaj put nije riječ o velikim retrospektivama tradicionalnoga kineskog stvaralaštva, nego o izložbi koja je zamišljena kao pregled suvremene kineske umjetnosti. Na Zagrebačkom velesajmu, u Kineskom paviljonu i Paviljonu 19 pod naslovom Zlatna žetva upravo se prezentira pregled recentne kineske likovne produkcije u dosad najopsežnijem izlasku izvan granica matične zemlje. Zagrebačka izložba slijedi trend pojačana interesa za kinesko suvremeno stvaralaštvo koji se posljednjih nekoliko godina ustalio u svijetu. Ono što je izdvaja od sličnih projekata jest predstavljanje relevantnih umjetnika koji žive i djeluju u Kini. Dok se europski stručnjaci bave emigrantskom scenom, Zagreb nudi produkciju koju blagoslivlja sama kineska država.

Suradnja Hrvatske i Kine

Izložba je nastala kao rezultat suradnje Muzeja suvremene umjetnosti i Agencije za izložbenu djelatnost NR Kine, suradnjom hrvatskih kustosa Mladena Lučića i Željke Himbele s kineskim kustosima Fanom Di-anom i Pi Lijem. Prema riječima autora koncepta Mladena Lučića »dualizam snažnog utjecaja tradicije i reakcije na specifičan put u socijalizam na neki je način glavna tema izložbe«. S jedne strane to je pogled zapadne likovne kritike na utjecaj tradicionalne kineske kulture i socrealističke umjetnosti na recentnu umjetničku produkciju, a s druge strane riječ je o kineskom viđenju povijesnoga razvoja njihove suvremenosti.

Kineska je umjetnost dugo bila sagledavana kroz ideološke okvire, što je za umjetnike i razvoj suvremene umjetnosti bilo svojevrsno ograničenje. Dosad su inozemni kustosi uglavnom birali radove koji potvrđuju njihov izbor na temelju političke provokacije i izravna odgovora na državno proklamiranu umjetnost socrealizma. Na taj način nisu uspijevali izraziti svu širinu i raznolikost interesa i iskustva kineskih umjetnika, koje više ne zanima toliko politika (dakako da je prisutna, premda u manjem opsegu i profinjenije ispričana) koliko nastoje zabilježiti društvene promjene koje se događaju posljednjih godina u Kini. Te društvene promjene, zapravo promjenu socijalne svijesti, oni registriraju u svojim radovima.

Kineska suvremena umjetnost ima vrlo kratku povijest. Počela se razvijati nakon kulturne revolucije, kada kasne sedamdesete donose nove potencijalne slobode umjetničkog izričaja. Potkraj osamdesetih, nakon krvavih događaja na Trgu nebeskog mira opet nastupa rigidna cenzura. Državne strukture karakterizirala je krutost i konzervativnost, ali su istovremeno umjetnici, koji su dobrim dijelom upravo zbog toga napustili Kinu, tih godina postigli vrijedne uspjehe u inozemstvu. U posljednja dva desetljeća kineska je suvremena umjetnost imala malo prilika prezentirati se zapadnim zemljama i dobiti objektivne ocjene i kritike na svjetskoj pozornici. Potpunije i snažnije otvaranje započelo je tijekom devedesetih nakon svršetka hladnoga rata i s ulaskom Kine u Međunarodnu trgovinsku organizaciju, što je omogućilo da Zapad dobije više informacija o Kini i suvremenom kineskom stvaralaštvu. Golema zasluga za katapultiranje kineskog umjetničkog fenomena u svijetu pripada Haraldu Szeemannu, koji je tijekom devedesetih s nekoliko izložaba po Njemačkoj i Europi pripremao teren da bi kao selektor Mostre 1999. od kineskog stvaralaštva napravio svjetsku atrakciju. Tad je svima postalo jasno o kakvoj je snažnoj i inventivnoj sceni riječ, sceni koja spaja rafiniran odnos prema tradiciji i specifičnu interpretaciju suvremenosti. Otvaranjem Kine na svim područjima ljudske aktivnosti Zapadu je dana prilika da počne nadilaziti ideološke okvire kroz koje je sagledavano kinesko društvo, te da kinesku suvremenu umjetnost počne doživljavati objektivnije, bez selektivne percepcije obojene ideološkim značajkama.

Svijet i metafora

Zagrebačka izložba predstavlja radove četrdesetak kineskih umjetnika mlađe generacije koji komuniciraju putem slikarstva, kiparstva, instalacija, objekata, ambijenata, videa i Interneta. Tematski je podijeljena na četiri cjeline: Svijet i metafora, Povijest i sjećanje, Stvarnost i prezentacija, Mediji i komunikacija. Tematski ciklusi postavljeni su u slobodnom interaktivnom odnosu, a nikako ne u zasebnim cjelinama. Prema riječima Fana Di-ana »za umjetnika su svijet, povijest, stvarnost i mediji objekti, vanjski faktori koji utječu na njihove osjećaje i razmišljanje, dok su metafora, sjećanje, predstavljanje i komunikacija subjekti koji su u djelu predstavljeni kao izbor jezika koji pokazuje psihološko stanje subjekta«.

Prva cjelina, Svijet i metafora, odnosi se na današnje poimanje odnosa kineskih umjetnika prema tekovinama zapadne civilizacije. Umjetnost Zapada ne preuzima se kao gotov proizvod, nego kao izazov i poticaj za različite reinterpretacije neprekidno propitujući međuodnos kineske ideologije i kulturno umjetničkih autoriteta Zapada. Jin Le na suvremen način nastavlja tradiciju animalističke skulpture, stvarajući svoje naturalističke štakore od suvremenih materijala, koji mogu u sebi sadržavati i političku aluziju. Ma Baozhong se, odjeven u tradicionalnu kinesku odjeću, pojavljuje na vlastitim crno-bijelim fotografijama kao pasivni promatrač aludirajući da tradicionalne (neprolazne) vrijednosti pomalo posustaju pred naletom suvremenoga doba. Jedna od najvećih zvijezda suvremene kineske umjetničke scene, Hong Hao, konceptualni umjetnik koji u svojim akcijama istražuje prirodu i simbolička značenja Kine — maskiravši se u turističkog vodiča, vodi Zapadnjake na opće poznate pekinške topose.

Povijest i sjećanje

Druga cjelina, Povijest i sjećanje govori o ubrzanom društvenom napretku, koji vrlo brzo povijest pretvara u priče za prisjećanje. Za umjetnike kulturni simboli povijesti posjeduju ne samo vizualnu nego i znatnu emotivnu vrijednost jer, ne treba posebno isticati, svi oni nose duboka osobna iskustva iz te povijesti. Stoga je doživljavaju kao sjećanje na povijesne simbole i metafore kojima se izražava kulturno kolektivno podsvjesno. Već nekoliko godina Sui Jianguo, jedan od vodećih kineskih eksperimentalnih umjetnika, stvara svoju seriju Maovih jakni kao praznih odijela. Sui time predstavlja novu, impersonalnu, moć, koja je zamijenila dinastičku vladavinu. Skulpture koje poslije zaodijeva tim predmetom predstavljaju kako ideološki (Marx) tako i estetski ideal (grčke skulpture) uvezen sa Zapada, zaokruživši tako kompleksnu i ironičnu potragu za novim nacionalnim spomenicima. Wang Guangyi, rodonačelnik političkog popa (uz cinični realizam dominantan pravac devedesetih godina u Kini) spaja propagandni imaginarij iz vremena kulturne revolucije s najuspješnijim komercijalnim markama zapadne industrije (Vuitton, Swatch, Omega...) objedinjujući tako duh revolucionarnog realizma s novim vrijednostima potrošačkog društva. Hai Bo nanovo pokušava okupiti likove sa zajedničkih fotografija snimljenih u vrijeme kulturne revolucije. Jednu uz drugu izlaže dvije fotografije, od kojih je ona starija sa snimkom skupine mladih cjelovita, dok na drugoj, novoj, na izostanak likova ukazuju prazni stolci. Najprepoznatljiviji dijelovi opusa fotografa Han Leia proizvedeni su pejsaži, zapravo fiktivni kineski krajolici, obično jednakih dimenzija, u kojima autor, oponašajući drevno slikarstvo uz pomoć drugog medija (fotografije), proizvodi imaginarne krajolike suptilno spajajući tradiciju i suvremenost.

Stvarnost i predstavljanje

Trećom cjelinom, Stvarnost i predstavljanje željelo se tematizirati prikaz svakidašnjega života kineskog čovjeka, koji u naglom procesu globalizacije pomalo gubi identitet. Nezaustavljivo otvaranje i povezivanje svih područja ljudske djelatnosti uz rekonstrukciju tradicionalnih struktura moći te uz nastajanje novih institucija i novih vrijednosti doveli su umjetnike u poziciju komentatora ljudskog otuđenja. Yue Minyun, jedan je od pokretača ciničnoga realizma, uzima svoj iskeženi lik za protagonista svih svojih alegorija, kojima oslikava duhovnu prazninu suvremenoga kineskog društva. Panda je već nekoliko godina suputnik pekinškog umjetnika Zhaoa Bandija. U ciklusu fotografija izloženih u Zagrebu, Bandi i Panda, već poznata lica s bilboard plakata kineskih metropola, duhovito raspravljaju o nekima od gorućih svjetskih problema. Liang Shuo, uz Xu Zhena najmlađi umjetnik na izložbi, naturalističkim skulpturama koje ponekad graniče s groteskom iznosi duboku socijalnu dramu sada radnika, a bivših poljoprivrednika pristiglih u grad iz ruralnih središta na valu snažnoga ekonomskog razvoja NR Kine u posljednjem desetljeću. Umjetnica Shen Ling tradicionalnim medijem slikarstva u neoekspresionističkom koloritu ilustrira muško-ženske odnose i vlastitu intimu. Njezin se humor kreće od društvene satire do toplo autoironičnih scena iz vlastitoga bračnog života, propitujući tako široku skalu emocionalnog života u suvremenoj Kini.

U Tibet, na krov svijeta

Karakter promjena u kineskoj umjetnosti tijekom vremena najuočljiviji je u proširenju vrsta medija. Uključenjem na globalnu scenu i susret s novim tehnologijama ima snažna utjecaja na formiranje novih umjetničkih trendova. Potrebni su novi mediji i novi pristupi kojima bi se iznijele ideje i izgradili komunikacijski mostovi. Medijem i komunikacijom bavi se posljednja tematska cjelina ove izložbe. Uz Shi Hui i Yu Hong, Lin Tiannmiao smatra se jednom od najvažnijih feminističkih umjetnica. Izlaže mahom objekte i instalacije nastale kombinacijom fotografije i ready-made objekata omotanih svilenim ili grubim pamučnim koncem. Čin omotavanja predmeta koncem intiman je jer se njime prisjeća na djetinjstvo i na dugotrajno, strpljivo i mučno pomaganje majci pri namatanju konca u klupko. Zanimljivo povezivanje prošlosti i sadašnjosti zapaaža se u projektu autorice Xiong Wenyun, koja je s kamionskim konvojem jarkih boja otišla na krov svijeta, u Tibet. Raznobojni pokrovi konvoja završili su kao zastori na vratima drvenih i kamenih potleušica sraslih s kamenom goleti kao jedini tragovi promjena tijekom vremena koje neopazice protječe. Yang Fudong, umjetnik koji je u posljednje vrijeme izlagao na važnim međunarodnim izložbama, između ostalog i na ovogodišnjoj kaselskoj Documenti, jedna je od novih zvijezda kineske umjetnosti. Bavi se fotografijom i filmom, a predmet njegova istraživanja često su emocionalni doživljaji i međuljudski odnosi, kao i odnos osobe i urbane okoline. Xu Zhen jedna je od najvećih nada mlade kineske umjetničke scene. Kako nema formalnog obrazovanja jer nije bio primljen na akademiju, kaže da vlastiti uspjeh zahvaljuje sreći. Godine 2001. izlagao je na Venecijanskom bijenalu. U Zagrebu se predstavio trodijelnom instalacijom gdje s mikrofonom u ruci simulira zvukove spolnog čina samo potvrđujući svoje zanimanje za seksualnost kao glavnu temu svojih radova.

Specifičan spoj tradicionalnog i suvremenog s naglašenom društvenom dimenzijom uz laku čitljivost, zabavnost i samoironiju od recentne je kineske likovne umjetnosti napravio svjetski fenomen. Riječ je o umjetnicima koji se koriste i klasičnim i suvremenim medijima za izravna istraživanja kulturnih, političkih i ekonomskih problema. Za kinesku umjetnost danas globalizam je novi izazov. Prema riječima kineskog kustosa Fan Di-ana »orijentacija koju traži kineska umjetnost u okolnostima globalizacije jest: kako se ne odvojiti od glavnoga toka modernoga, ali u isto vrijeme zadržati lokalno kao snagu prilagodbe, iskoristiti napetost koju stvaraju te dvije dinamike za stvaranje predloška s vlastitim kulturnim karakteristikama te ponuditi dragocjena iskustva pluralističkoj suvremenoj međunarodnoj umjetničkoj sceni«.

Ivana Kancir