Lov na Oskara

Put u propast (Road to Perdition), red. Sam Mendes

Engleska riječ perdition u biblijskoj terminologiji uglavnom je iznad suvremenih razumijevanja, svojevrstan sinonim za Pakao; dok u recentnim tumačenjima postaje i propast, prokletstvo, uništenje. No Put u propast nikako — već od njegova sama starta, ne očekuje ni Road to Hell, niti Highway to Hell. Jer krenuo je on nepogrešivim — onim oskarovskim smjerom. Drugi film Sama Mendesa, autora precijenjena kvazi-art-new age oskarovca Vrtlog života (čija cjelokupna potka stane u videospot Soundgardena Black Hole Sun); Put u propast trsi se naglasiti svoju namjenu art-publici — u prvom redu gotovo posvemašnjim izostankom nasilnih konfrontacija likova bazično kriminalnoga miljea (kakve uostalom od ovakva tipa filma s pravom možemo očekivati). Krećući se vrlo sporo, čime se raspršuje većina potencijalne tenzije, film se ujedno i ograđuje od tradicionalne gangsterske narativnosti (iako motivi odanosti, izdaje, obitelji i dalje ostaju) u čije je okruženje smješten (caponeovski Chicago početkom tridesetih), te ne zagovara izričajni odabir »najvećih« — Kumijade, Dobrih momaka ili Millerova raskrižja, već teži naglasiti interpersonalne interakcijske odnose očeva i sinova, ocrtavajući kako katkad teško shvatljivu očinsku ljubav (dobrano pritom kaskajući za briljantnim Van Diemmovim Karakterom), tako i istočno-od-raja motiviranu čežnju sinova za naklonošću očeva.

Bez dublje razrade

No likovi ostaju bez dublje razrade, time lišavajući gledatelje i konkretnijih punokrvnijih (žanru srodnih) zbivanja i (ne)moralnih motivacija iza tog istog zbivanja. Jer Mendes naglasak ionako stavlja na izgled i vrhunsku stilsku dotjeranost svoga djela; u čemu uspijeva u potpunosti (iako je za podlogu i uzeo jedan od najljepših, modno i vizualno najzahvalnijih — izrazito filmičan period radnje), predstavivši ga u tamnim bojama, teškim materijalima; svjesno nastojeći na monotoniji — kiše, tonova, pravolinijske radnje bez iznenađenja; kreirajući tako atmosferom ono što nije dočarao drugim sredstvima. Ispod svega nažalost čuči patetika, i to ona najgore vrste — zamaskirana u art-film, a zapravo čisti pretendent na Oskara — tehničke virtuoznosti i samosvjesne pretencioznosti. Na Akademijin kipić zasigurno je mislio i vječni pozitivac Tom Hanks, odlučivši se na rolu u oskarovski potentnu materijalu, a koja ga njegovim glasačima prikazuje u »drugačijem« svjetlu — onom lošeg momka, no koji to zapravo uopće nije. Naime loše postupke njegova lika scenarij kukavički i neopravdano pod svaku cijenu želi opravdati, koristeći se najjeftinijim i najprokušanijim trikom — sentimentom publike vezanim uz dječaka (bezbroj puta viđen prototip, u solidnoj izvedbi malog Tylera Hoechlina). Hanks svog »posrnulog« anti-junaka glumi bezbojno i odsutno, te o konfliktima lika saznajemo iz priče umjesto iz direktne Hanksove prezentacije.

Dojmljivi Newman

Dojmljiv newman U pojedinim scenama vrlo je dojmljiv i moćan Paul Newman; a u malim rolama iskazali su se i Jude Law (kao degutantan sadistički ubojica dugih prljavih noktiju koji uživa u fotografiranju ubijenih leševa), te možda ponajbolje odabran Daniel Craig (zbog specifične fizionomije i zanimljiva glumačkog izričaja; najpoznatiji iz Lare Croft i Elizabeth); dok se (nekoć dokazano) natprosječno talentirana Jennifer Jason Leigh ovdje pojavila u svega nekoliko manjih nezamjetnih scena.

Romantizirano gangstersko doba — pod maksimalnim slojem skupocjene kozmetike (čitaj: prerežirano), s pravim omjerom legendarnih, omiljenih i novih zvijezda, zasigurno će zaslužiti?) barem nekoliko zlatnih nominacija.

Katarina Marić