Kad je u filmu uloga – glavna?

Uz film Fine mrtve djevojke (2002) Dalibora Matanića

Vjerujem da svaki gledatelj Matanićeva filma Fine mrtve djevojke (2002) koji zna za pulske nagrade osjeti isto ono čuđenje koje su iskazali kritičari i sami filmaši pri dodjeli nagrada na pulskom festivalu: čuđenje kako je žiri mogao Olgi Pakalović za lik Ive dodijeliti nagradu za sporednu žensku ulogu, kad je toliko očigledno, toliko nesporno, da je njezina uloga — glavna.

Status uloge uvjetovan je interesnim vezivanjem uz narativni lik

Kad su stvari toliko jasne, i ne pada nam na pamet da pitamo po čemu to zaključujemo?

Ali, kad stvari postanu nesigurne, takvo se pitanje nameće samo po sebi.

Recimo, u zamahu kritiziranja odluka pulskoga žirija, a uočavajući izvrsno odigranu ulogu Inge Appelt (lik gazdarice Olge), bilo je sugestija da je i ona mogla dobiti nagradu, i to ništa manje nego također za glavnu žensku ulogu. Ali, dodalo se, jednako je mogla dobiti i za sporednu žensku ulogu. Dobro, je li njezina uloga glavna ili sporedna? Kad stvari postanu takve da mogu biti i ovakve i onakve, nužno se nameće pitanje kriterija po kojem ih se proglašava baš ovakvim, a ne onakvim: koji je kriterij po kojem je neka uloga glavna, a druga sporedna?

Uzmimo za analizu lik Ive iz Finih mrtvih djevojaka. Po čemu nam je toliko samorazumljivo da je njezin lik glavni — a time da je i uloga Olge Pakalović glavna?

Prvo i prvo, upravo se preko lika Ive promatrački prebacujemo u retrospektivu (pripovijedanje o proteklim događajima), a na kraju retrospektive opet se vraćamo njoj u istom ambijentu stana. Naime, na kraju razgovora s inspektorom (Milan Štrljić) u Ivinu stanu Matanić nas približava krupnome planu zamišljene Pakalovićeve (Ive) (što je indikacija da se unosimo u ono što ona misli), potom obilježenim (međusekvencijalnim) montažnim prijelazom skačemo na bliži plan Ive i njezine prijateljice Marije (Nina Violić) kako se približavaju kući u kojoj će iznajmiti stan i u kojoj će se sve odigrati.

Tako se cijelo zbivanje u tom središnjem, retrospektivnom, dijelu filma pokazuje kao Ivina rekonstrukcija. Iako tu gledamo mnogoštošta čemu Iva nije svjedočila, pratimo prizore u kojima ona nije bila prisutna, svejedno je sve to što gledamo obilježeno kao baš Ivina rekonstrukcija zbivanja, dano je s njezine pripovjedačke perspektive.

Drugo, u tom se retrospektivnom dijelu Iva pokazuje kao središnji promatrač: ona je ta koja smireno, razumjevalački promatra ponašanje i reakcije okoline (i gazdaricu, i liječnika, mlaćenu susjedu, uhodu na ulici, kretanje skinheadsa...), ona je ta za koju se vezuje gazdaričin sin Danijel (Krešimir Mikić) i koja postaje potencijalni ’plijen’... Tako se ona pokazuje kao naš (gledališni) opažalački posrednik — lik čija opažalačka osjetljivost zastupa i artikulira naše tumačenje zbivanja. Odnosno većinu zbivanja u retrospektivi moramo tumačiti kao nešto što je važno po Ivu, njezin lik, kao poziv da ljude, odnose i dobar dio zbivanja tumačimo sa stajališta njezina lika. Njezina je subjektivnost dominantno dočaravana tokom filma (pa i jedino kod nje bivamo svjedoci njezina sna, dakle unosimo se izričito čak i u njezine predodžbe).

Treće, vezujući se uz nju promatrački, mi (dakle gledatelji filma) vezujemo se uz nju i sućutno, emocionalno. Ona je gotovo jedini simpatičan lik (izuzmemo li simpatične, ali doista sporedne likove: retardiranoga mladića — Janko Rakoš — i lik gazdaričina muža, slabića Blaža — Ivica Vidović). Već je u polaznoj sekvenci Iva ta prema kojoj moramo osjetiti sućut jer razabiremo da joj je oteto dijete. Potom, u sklopu retrospektive, u cijelom tom hektičnom, pomalo izobličenu i nimalo dobroćudnu svemiru ’lude kuće’, Iva je jedina oaza smirenosti i dobroćudnosti. Ona, navodi nas na takav osjećaj Matanić, jedina ima neke apriorne prijaznosti, susretljivosti, sućuti prema drugima — po tome simpatijskom odnosu prema okolini i ona sama postaje simpatična. Uostalom, i ponovno, ona tijekom retrospektivnog zbivanja postaje fokusom pa onda i žrtvom zloćudnosti (Danijela, gazdarice, Marijina oca) — pa time potvrđuje i produbljuje opravdano navijanje za nju, simpatije koje smo uz nju donekle vezali u početnoj sekvenci filma.

Dakle: kad je lik glavni?

Sad već imamo elemenata za jače teorijsko poopćavanje.

a) Lik je glavni onda kad privlači pretežit dio naše pratilačke pažnje tijekom cijeloga filma, odnosno kad nam vezuje glavninu interesa (u odnosu na druge likove). Iva (Pakalović) ima proporcionalno, čini mi se, najveći broj krupnih, odnosno bližih planova, češće je u središtu pozornosti tijekom filma nego drugi likovi.

b) To, međutim, ne znači samo to da lik mora biti pretežito u žarištu interesa tijekom filma da bi bio glavni, nego da je ujedno on taj koji artikulira naš interes prema drugim likovima, odnosno prema većini prizora filma. Iva je ta koja nas uvodi u pripovijedanje, ona je ta koja za nas važno zastupnički promatra svijet, te je velik dio prizora u Finim mrtvim djevojkama važan upravo po tome koliko je važan Ivi koja ih promatra, odnosno po tome kakve će imati potencijalne posljedice za Ivinu sudbinu.

c) Dakle, glavnim likom drži ujedno onaj lik koji uvjetovanjem važnosti većine onoga što gledamo ujedno i djeluje kao integrativna os filmskog pripovijedanja, kao svojevrstan tematski selektor onoga što će nam od ukupnoga svijeta biti izabrano za predočavanje, odnosno ukupno (i emotivno) konzistentno doživljavanje. Glavni lik je onaj koji daje tematsko jedinstvo filmu.

Kako prema tim kriterijima stoji sa statusom lika: gazdarice Olge, tj. uloge Inge Appelt?

Potporni likovi

Gazdarica Olga očigledno nije centralnom inteligencijom (fokalizatorom) Matanićeva filma. Ali i njezina je perspektiva itekako važna i provlači se cijelim filmom. Ona, k tome, kao antagonistica, ključno uvjetuje status Ive te kako nam stalno kroz film nudi drukčiju tumačiteljsku perspektivu (ma koliko antipatičnu) na prizore i na dvije stanarice, to i ona ima funkciju opozicijskog ojačivača integracije filma. Dakle, može se držati glavnim likom, Appeltična uloga može se smatrati — glavnom.

Ono, međutim, što daje mogućnost da se ona shvati i sporednim likom tek je osjećaj da je ona razmjerno manje u središtu pozornosti, a ponajviše to što se osjeća da je tek u funkciji glavnog lika, tj. Ive — utjecaja na Ivinu sudbinu i njezinu duhovnost. Takve uloge koje su glavne, ali u funkciji (makar opozicijskoj) drugoga glavnog lika, ponekad se naziva potpornim ulogama (engl. supporting role). One jesu glavne, ali manje glavne od središnjeg lika.

Potpornim ulogama najčešće su uloge prijatelja glavnog lika, prijatelja što je kontinuirano prisutan tijekom filma, ali nema odveć autonomnu ulogu, nego se javlja tek kao svojevrstan povjerenik (a time i specifikator karaktera) glavnoga lika. Takvim je lik Marije, Ivine prijateljice (Nina Violić). Taj je lik također glavni ali potporno glavni.

Potpornim, opet, prema mojoj gornjoj sugestiji, mogu biti i neprijateljski likovi, kad ih u filmu ne promatramo u drugoj funkciji nego tek kao potencijalnog ili aktualnog ugrožavatelja glavnog lika. Dakle onda kad je on tek važan uvjetovatelj gledateljske pristranosti uz glavni lik (emotivnog vezivanja uz njega).

Dakle, jest, Inge Appelt mogla je dobiti nagradu za glavnu žensku ulogu jer zadovoljava većinu kriterija za glavnu ulogu, ali u hijerarhiji doživljaja ona je ipak lik podređen Ivi, te, ukoliko naglašavamo podređenu funkcionalnost (sporednost) potporne uloge — mogla je dobiti i nagradu za sporednu žensku ulogu. Ponegdje i žiri (kritičar-tumačitelj filma) može imati mogućnost za slobodnu sudačku odluku.