Kad glazba priča a oko sluša

Kad glazba priča a oko sluša

Redovita je kazališna praksa održati niz predstava pred običnom, poznatom ili barem blagonaklonom publikom, te do premijere srediti i dotjerati što se pokaže krivo ili nejasno. Plesne grupe nemaju tih mogućnosti, jer moraju biti zahvalne za bilo koji termin scenskoga prostora

Nakon nedavno izvedene vrlo uspješne koprodukcije sa Zadarskim plesnim ansamblom, Udruga profesionalnih plesnih umjetnika Puls izašla je pred zagrebačku publiku s drugom samostalnom predstavom. Opet je to drukčije bavljenje pokretom, novo, jer nas podsjeća na neke stare, zaboravljene putove propitkivanja plesnoga jezika.

Siliton/moving art projekt je likovne umjetnice Renate Chalupa Prvan, kojem se ona periodično vraća. Umjetnica pušta svoje linije i boje, bljeskove i titraje dajući im na trenutak stvarnu prisutnost tijela, vremena i prostora. Time odustaje od završenoga, nekom pripadajućeg likovnog djela i pristaje na pravila izvedbenih umjetnosti: komunikacija i doživljaj, ali i prolaznost i gubitak. Prvi u nizu održanih multimedijalnih performansa Renata Chalupa je priredila još 1977, a suradnici su joj bili Marko Ruždjak za glazbu, Vlasta Kaurić za pokret i Vladimir Petek za film.

Ana-Maria Bogdanović prvi se put prihvatila projekta tog tipa, i poskliznula se na vrlo prozaičnu detalju: nije znala da se potrebna, dodatna svjetla, posebno plaćaju, i da nisu uračunata u dogovoreni paket usluga. Kako nije mogla platiti taj dodatak, a za premijernu izvedbu nije više imala vremena dodati neka druga svjetla, cijela koreografija bila je pretamna i naslikane linije na crnim trikoima plesača nisu se dovoljno isticale... (Koliko para — toliko svjetla!) Redovita je kazališna praksa održati niz predstava pred običnom, poznatom ili barem blagonaklonom publikom te do premijere srediti i dotjerati što se pokaže krivo ili nejasno. Plesne grupe nemaju tih mogućnosti, jer moraju biti zahvalne za bilo koji termin scenskoga prostora. Mogu samo odustati (uz vrlo neizvjestan drugi mogući termin) ili — izaći.

Glazba Dietera Schnebela, autora kojega Gligin Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća veže uz pojmove kao što su glazbeni teatar, environment, vidljiva glazba, rabi neobične zvukove glasa, tamna je i dramatična, i svakako je vrlo zanimljiv izbor. Glazba koja priča uz likovno djelo koje se kreće.

Siliton/nova moving art izvele su Vera Bilbija (dobrodošla nakon dugo vremena iz stranog svijeta!), Katarina Đ urđević, Petra Hrašćanec, Lana Šegotić i Renata Vraneković.

Topla plesna minijatura

Sluh oka Katarine Đ urđević, druga koreografija Pulsove večeri, dojmljiva je i topla plesna minijatura, koja plijeni poetičnošću i jednostavnošću. Glazbu Berislava Šipuša Iz knjige zaboravljenih riječi uživo na pozornici izvodi Kvartet Rucner. Ispred, ispod njih, na donjoj sceni, pokrenuti treperavim zvukom gudača, kreću se dvije žene, djevojčica i muškarac. Nježni duet žene/majke i djevojčice (Ana-Maria Bogdanović i Mia Mesar) prepun je suptilnih detalja koji se ogledaju u odnosima tijela: ženino koje obavija, skriva, čuva, pridržava, podmeće se pod ono malo, veselo, začuđeno, znatiželjno tijelo željno leta. I u duetu s muškarcem (Bruno Isaković Rosean) druga žena (Katarina Đ urđević) isijava snagu, ali i nešto majčinsko, što ulijeva povjerenje i daje sigurnost.

Glazba plesače povezuje i vodi, nalaze se, podržavaju, odsviraju svoju melodiju tuđim instrumentom ili ponude svoje žice, ili se osame i sklone čekajući impuls prave note...

Sluh oka odiše ljubavlju koja je, kad oko sluša, a srce vidi, obećavajuća kadenca i najveća ženska moć.

Maja Đurinović