Gospodar paradigmi

Gospodar paradigmi

Thomas Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, prev. Mirna Zelić, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Thomas Kuhn američki je povjesničar znanosti čija je knjiga o naravi znanstvenih revolucija postala jedno od najutjecajnijih i svojedobno najzanimljivijih djela iz područja filozofije znanosti. On smatra da povijest znanosti nije tek akumulacija znanja, nego niz smjenâ paradigmi, koje definiraju istraživačke tradicije pojedinih znanstvenih zajednica. Popularnost djelo može zahvaliti sustavnoj razradi osnovnih teza te dosljedno izvedenu metodološkom pristupu koji, usprkos ponekim prigovorima o nejasnoći određenih postavki, tvori Strukturu znanstvenih revolucija prilično lako prohodnim i transparentnim tekstom. S obzirom da se djelo nalazi na sjecištu dvaju područja — filozofije i znanosti — veći dio terminologije i primjera iz knjige Kuhn je preuzeo upravo iz fizike, poglavito analizirajući Newtonovu mehaniku i kvantnu fiziku, Kopernikov heliocentrizam, te kemijska i astronomska otkrića. Kanonska djela poput Aristotelove Fizike, Ptolomejeva Almagesta, Newtonove Optike ili Lavoisierove Kemije, dakle djela koja su budućim istraživačima stoljećima vrijedila kao neprijeporna načela, Kuhn naziva znanstvenim paradigmama koje uspostavljaju i tvore tzv. normalnu znanost. Pojednostavnjeno rečeno, to je sve ono što učenik, student ili budući istraživač mogu naći u udžbenicima i enciklopedijama — dostignuća koja su na neki način nedvojbena, tj. znanstvene interpretacije koje su u potpunosti svedene na pravila.

Kumulativni pothvat

Za Kuhna je normalna znanost kumulativni pothvat, tj. proces skupljanja i sistematiziranja znanja; međutim ona ne teži nikakvim teorijskim novitetima ni usvajanjima nekih novih vrsta činjenica zbog toga što bi u tom slučaju bilo nužno preoblikovati teoriju. Kako onda uopće dolazi do otkrića u znanosti? Sve do dvadesetoga stoljeća promišljanje prirode znanosti i znanstvenih otkrića bilo je shvaćeno u pozitivističkoj paradigmi kao kumulativno skupljanje teorija, činjenica i izvoda. Kuhn pokušava dokazati kako se do promjena u znanosti ne dolazi modificiranjem postojećih znanstvenih teorija, promjenom pristupa ili kronološkim gomilanjem, nego isključivo radikalnim rezovima koje on naziva znanstvenim revolucijama. Dakako, postojeća paradigma ovdje služi kao primarni (i u edukacijskom smislu nužni) pred-stupanj istraživanja, apriorno zadan model koji tek treba prevladati. To znači da je jednostavno nemoguće odbaciti Aristotelova ili Kopernikova istraživanja samo zato što nam ona danas ne kazuju baš mnogo želimo li se baviti npr. kvantnom fizikom, no takva pravila nužno treba svladati da bi se mogla opovrgnuti.

Znanost napreduje

U poglavlju Priroda i nužnost znanstvenih revolucija Kuhn povlači zanimljivu paralelu između političkih i znanstvenih revolucija. Paradigmatsko pitanje glasi — koji je to proces kojim novi kandidat za paradigmu zamjenjuje prethodnika? Ovdje je važan prinos dala teorija Karla Poppera, koji odbacuje postojanje bilo kakva verifikacijskog postupka, te naglašava značenje opovrgavanja. Postoji li u znanosti jedna istina, ili pak svaka paradigma (nastala revolucijom) donosi neku svoju (novu) istinu? Za razliku od filozofije u kojoj linearni vremenski tijek (tzv. povijest filozofije) kronološki nužno ne donosi i napredak, odnosno ne korespondira s tzv. filozofskom historijom filozofije, u znanosti(ma) možemo govoriti o pojmu napretka. Štoviše, on smatra da je znanost upravo zato znanost zato što napreduje. Pažljiviji će čitatelj zamjeriti Kuhnu nedovoljno fiksnu definiciju samog pojma paradigme, kao i protežiranje prirodnih naspram društvenih znanosti. Nadalje, njegov koncept znanstvene revolucije govori o odveć naglu i iznenadnu prijelazu iz jedne paradigme u drugu, te je čudno da se odjednom pojavljuje nekoliko alternativnih teorija koje su dotad bile nepoznate i nevidljive. Već i iz političkih i ekonomskih revolucija vidljivo je da nije riječ o nagloj promjeni, nego o eksploziji kojoj je prethodilo dugotrajno i akumulirano nezadovoljstvo. U kontekstu moguće sociologije znanja svakako bi bilo korisno ukazati na monopolistički status kako određene paradigme tako i određene znanstvene zajednice — ta nije valjda njezina samodostatnost (kao i fetišiziranje određene paradigme) samo znanstveni, nego i sociološki problem.

Mjestimice ipak malo nejasno

Kuhnove se teze mogu sažeti u nekoliko riječi: u znanosti postoji napredak, a on je jednosmjeran, linearan i nepromjenjiv. Komplementarna literatura svakako bi bila Darwinova, Bergsonova, Lakatoseva i Feyerabendova djela — u prve dvojice (Porijeklo vrsta, Stvaralačka evolucija) problematizira se teleološki pristup evolucijskim procesima, a u ostalih riječ je o kritikama svojevrsnog determinističkog pristupa razumijevanju paradigmi. Kuhn tako stoji u sredini kao autor koji je o problemu evolucionizma u znanosti napisao vrlo zanimljivu i poticajnu, ali mjestimice i nejasnu knjigu. Zanemarimo li ponekad nedostatno definiran pojam paradigme, neriješen problem alternativnih teorija, kao i odsutnost svake praktične, tj. dublje sociološke analize razmatranih fenomena, sumirajući u jednu rečenicu dojam što se stječe čitajući ovu knjigu, možemo reći — dovoljno precizan i metodološki izbrušen ogled o naravi znanstvenih (r)evolucija. Sama činjenica da je Kuhnova knjiga postala klasičnim djelom filozofije znanosti, te da je ovo već drugo hrvatsko izdanje, dovoljno govori o njezinu značenju. Tako će i ostati sve dok je s tog pijedestala publicističkom revolucijom ne svrgne neko drugo, kvalitetnije djelo.

Tonči Valentić