Finoća porculanskog zvuka

Finoća porculanskog zvuka

Piotr Anderszewski, J. S. Bach: Partitas 1,3&6, Virgin Classics

Ove godine u izdanju Virgin Classics objavljen je CD Piotra Anderszewskog s tri partite J. S. Bacha. Ovaj poljski pijanist sa stalnim boravkom u Londonu, posljednjih se godina snažno afirmirao, kako svojom koncertantnom djelatnošću, tako i kvalitetom svojih diskografskih zapisa. Spomenuti Bach pripada njegovim recentnim diskografskim uspjesima. Anderszewskog nisu mimoišla ni mnoga danas prestižna umjetnička priznanja, među kojima treba spomenuti najnovije — činjenicu da ga je londonsko Kraljevsko filharmonijsko društvo 2001. izabralo za instrumentalista godine, te da je iste godine objavljen nosač zvuka s Varijacijama na Diabellijevu temu Ludwiga van Beethovena postao izborom za 2001. (prema BBC Music Magasinu). Za Anderszewskog bi najtočnije bilo reći da pripada krugu takozvanih pijanista u opticaju. Mediji su tu, dakako, odigrali svoju ulogu, no po strani od njihova utjecaja ipak je jasno uočljiva umjetnička vjerodostojnost koju je pojedini interpret u stanju posredovati. Sudeći prema ovoj interpretaciji Bacha, Anderszewski je pijanist s osobnošću, odlično školovan, i čini se sasvim u skladu s reputacijom koja ga prati. Pripada svestranim glazbenicima; po vokaciji je pijanist, no povremeno se uspješno bavi i dirigiranjem. Jedan od njegovih posljednjih tonskih zapisa snimka je odabranih Mozartovih glasovirskih koncerata uz SinfoniaVarsovia, na kojoj se predstavlja u dvostrukoj ulozi pijanista i dirigenta.

Prema vlastitim riječima, Anderszewski je Bachovu glazbu otkrio relativno kasno. U središtu njegove fascinacije Bachom još uvijek je velika misa u h-molu. Tek kasnije dobro je upoznao i njegov klavirski opus. Potpuno svjestan glazbenog stila Bachove epohe, te činjenice da su majstorova klavirska djela (uključivši i zbirku od šest partita) pisana zapravo za čembalo, Anderszewski u svojoj viziji Bacha polazi najprije od ideje rekonstrukcije autentičnog zvuka. Finoća njegova muziciranja u Bachovim partitama tonski počiva na predodžbi čembalističkog zvuka, pa čak i u agogici ide tragom uspostavljanja protoka glazbe u skladu sa specifičnostima čembalističke tehnike. Anderszewski svira vrlo delikatno, bez čujne uporabe pedala i sa savršenom kontrolom volumena i jačine klavirskog zvuka. Svira bez ikakva pretjeravanja u dinamici, koju održava u okvirima malih razlika intenziteta, unutar oznaka piano i mezzo forte, s posebnom pažnjom na transparentnost u izvođenju ukrasa. To se osobito raspoznaje u preludiju partite u B-duru, kao i u Sarabandi partite u a-molu. Osjećaj za lakoću protoka Bachovih plesnih stavaka kod Anderszewskog snažno je intuitivan. Posebno je to čujno u finom tkanju Menueta partite u B-duru, kao i stavka Tempo di Gavotta partite u e-molu. Anderszewski spremno naglašava i visoku tehničku zahtjevnost pojedinih stavaka, demonstrirajući, kao što je to slučaj s briljantnom Gigue partite u B-duru, svoju sviračku perfekciju na uzorku jedne izrazito virtuozne pijanističke fakture. Brzina odabranog tempa tu se gotovo ne osjeća zbog protoka savršene egalnosti i strogo kontrolirane kvalitete tona, koji s tek mjestimice dotaknutim pedalom dostiže krhkost i finoću porculanskog zvuka.

Za ljubitelje ove Bachove zbirke, sofisticirano tumačenje Piotra Anderszewskog predstavljat će zacijelo užitak za slušanje. Veliki broj do danas zabilježenih izvedbi Bachovih klavirskih partita ne čini viziju Piotra Anderszewskog manje atraktivnom. Naprotiv, ona se potvrđuje kao iskaz jednog profiliranog pijanističkog viđenja koje može samo obogatiti iskustvo naših vlastitih susreta s Bachovom glazbom.

Bosiljka Perić-Kempf