Fina i iskrena patetika

Fina i iskrena patetika

Josip Mlakić: Odraz u vodi, Školska naklada, Mostar, 2002.

Većinu književnih prvenaca u Hrvatskoj očekuje jedna od ove dvije moguće sudbine. Nešto rjeđe dogodi se da knjiga postigne iznimnu popularnost, doživi više izdanja, a njezin autor proglašava se najnovijom književnom nadom. No, ipak je češći slučaj da prva knjiga bude izdana u maloj nakladi, u nekoj manje uglednoj izdavačkoj kući te naposljetku završi kao svojevrsni kolekcionarski primjerak u domovima rođaka, prijatelja ili nekolicine slučajnih kupaca. Također, unatoč eventualnom kasnijem književnom uspjehu rečenoga autora — spomenuta knjiga često nikad ne dospije do širih čitateljskih masa. To, često nepravedno, zanemarivanje literarnih debija na svom je primjeru pokušao ispraviti Uskopljanin Josip Mlakić. Kao jednom od dobitnika »Nomadove« nagrade za najbolji rukopis Mlakiću je 2000. objavljena knjiga Kad magle stanu. Laureata je bilo još nekoliko, no Mlakićev je roman pobudio najviše zanimanja. A zanimljivo je da se o tom romanu čak i dio službene kritike izjašnjavao kao o prvencu, iako je njegov autor prethodno već objavio zbirku priča. Upravo je tu zbirku Mlakić sada odlučio izvući na svjetlost dana.

Opravdana reciklaža

Unatoč vrlo popularnoj praksi literarne reciklaže svega i svačega u domaćim kulturnim krugovima, mora se priznati da je Mlakićev potez, već na prvi pogled, mnogo logičniji. Naime, Puževa kućica izdana je 1997. u Uskoplju i rijetko ju je koji hrvatski čitatelj imao prilike vidjeti ili pročitati (osobito s obzirom na to da je Mlakić u to vrijeme još bio potpuni literarni anonimac). Također, Odraz u vodi uz dvanaest originalnih i tek malo ispeglanih priča donosi i jednak broj posve friških stranica. A kako na onim starim, tako i na ovim novim listovima Mlakić je ostao vjeran jednoj te istoj temi — ratnom razdoblju u Bosni i Hercegovini. Sljedeća stvar koja upada u oči činjenica je da je dio tematike i motiva iz svoje prve zbirke Mlakić očito ugradio i u svoj hvaljeni roman. Još više zbog toga što u njemu, zapravo, nije postojala kontinuirana radnja, nego je tijek događaja bio određen nizanjem međusobno više ili manje povezanih slika. Slične, možda malo emotivnije i poetičnije slike sačinjavaju i ovu zbirku. U središtu svake od njih nalazi se po jedan lik uhvaćen u određenom ratnom trenutku. Svakom tom liku Mlakić je pedantno dao i ime, a unatoč tome što je prezime Serdar prilično često, tek je u dvije priče, i to samo jednom rečenicom, autor i u stvarnom životu povezao svoje prezimenjake (dva brata u Puška od bukovine i Divlja ruža). Također, za razliku od onih u prethodnom romanu, središnji junaci Mlakićeva Odraza u vodi često su i ljudi koji ne sudjeluju aktivno u samim ratnim zbivanjima, ali itekako osjećaju njihove gorke posljedice.

Magle, kiše, rat...

Iako uglavnom smještene u samo središte ratnih zbivanja, Mlakićeve priče ne donose previše akcije. Češće od samih sukoba, njegovi junaci opisuju doživljaje iz djetinjstva, prošlosti, razmišljaju o nekim svojim intimnim dvojbama ili je, pak, čitava radnja zgusnuta u jedan dan, nekoliko sati ili čak minuta. Neke od kraćih priča gotovo bi se mogle nazvati impresijama i sažeti u nekoliko riječi poput, na primjer, lijep dan za umiranje (Božićna priča, Križevi, Bol, Nebo i zemlja). Većina dužih čitatelju donosi male biografije svojih junaka, koje najčešće završavaju izgonom u tuđinu i natpisom na nadgrobnoj ploči ili, pak, nekim posve banalnim događajem koji, međutim, još i ponajviše ističe svu tragediju i nemoć čovjeka koji se nađe u vihoru rata (Tenk od pijeska, Drvena kolijevka, Do posljednjeg daha, Puževa kućica, Kišni putovi, Vrijeme igre, Vrijeme mržnje). Okoliš u koji Mlakić smješta sve ove junake također, u velikoj mjeri, određuje ugođaj svake od pripovijesti. Pomoću gotovo lirskih opisa bosanskih pejsaža, često obavijenih maglama, kišom ili snijegom, Mlakić iznimno uspješno ubacuje čitatelja u željeno vrijeme i prostor gradeći autentičnu i dramatičnu atmosferu kojoj bi se moglo pripisati i ponešto od poetike velikog Andrića. Još jedna stvar u kojoj Mlakić vrlo dobro uspijeva izazivanje je emocija. Ostvariti takvu razinu iskrene patetike koja će, bez greške, djelovati na čitatelja uspijevalo je tek rijetkim majstorima, među ostalim i onima koje sam Mlakić često ističe u svojim pričama — Bulgakovu, Chandleru, Leoneu, Stonesima, Dylanu ili Cohenu. U taj niz sad zasigurno možemo ubaciti i Mlakića.

Mnogo izrečenog s malo riječi

Veliki dio onoga što je kritika izjavila za Mlakićev roman može se primijeniti i na Odraz u vodi. Ponajviše činjenica kako Mlakiću uspijeva s malo riječi iznimno mnogo toga reći — kako o svojim likovima, tako i o samom ratu. Jednako tako, zanemarivši bilo kakvo moraliziranje ili posebno izdvajanje zaraćenih strana te usredotočivši se ponajprije na karaktere, Mlakić je uspješno prenio duh Bosne, s kojim se svatko može saživjeti, na ove prostore. Možda i stoga što se kroz njegove priče neizostavno provlači slika one jedne Bosne od prije.

Jelena Gluhak