Festivala nema previše

Festivala nema previše

Često se prigovara da ima previše festivala. Ja ne mislim tako. Italija ima više od sto ljetnih festivala i oni tvore vrlo vrijednu turističko-kulturnu ili kulturno-turističku ponudu Italije. Mislim da osim mastodonata svakako treba poticati, tamo gdje postoji volja lokalne zajednice i nicanje malih tematski specifičnih ili programski profiliranih festivala, jer svi festivali koji se rađaju na pojedinim mjestima tvore mrežu kulturne Hrvatske

Sa Željkom Udovičić, pomoćnicom ministra kulture zaduženom za kazalište, operu, balet, suvremeni ples, glazbu, film, festivale i manifestacije, razgovarali smo o najaktualnijim pitanjima iz njezina djelokruga.

Nova uprava HNK napravila je program u kojem je udvostručila broj dramskih premijera, čiji je broj povećan već prošle godine osnivanjem Scene Habunek, a broj planiranih premijera u operi i u baletu gotovo je utrostručen. Osim toga, i sezona je u HNK počela znatno ranije. Istodobno, sredstva za HNK nisu se povećala, a čak je i dug smanjen. Kako to tumačite?

— Nezahvalno je komentirati to prije svršetka sezone dok se ne vide konačni rezultati. Prošla je uprava vjerojatno više izdvajala za reprize i veći broj izvedbi. No, svakako cijenim navedeni programski pomak te povećanje broja izvedbi i premijera. Osobito važnim smatram to što je napravljen program izvedbi do kraja godine i već znamo kada će se održati koja premijera. Mislim da je to bitna novost i vrlo je korisno da se toliko unaprijed može formirati i formulirati repertoar s premijernim i s repriznim naslovima. Dakako, on je uvijek podložan mogućim promjenama zbog davanja prostora festivalima ili sličnim manifestacijama na koje se mora računati, no mislim da su i one uglavnom u njega ukalkulirane. Taj ambiciozni pomak, kvalitativni i kvantitativni, smatram vrlo dobrim početkom i vrlo dobrom najavom buduće sezone.

Kako vi kao dramaturg po struci komentirate skretanje u repertoaru Drame HNK nakon promjene na njezinu čelu, ne samo s predstavama na Sceni Habunek nego i s posljednjim predstavama prikazanim na velikoj sceni: Don Juan, Večeras se improvizira, Očevi i sinovi, a dolazi i Nevjesta od vjetra. Čini se da se estetika Drame HNK mijenja, na osnovi iskustava DK Gavella i drugih kazališnih kuća, a takav je i izbor redatelja koji bi trebali režirati ove godine: nakon Larryja Zappije dolaze Petar Veček, Ivica Boban i Janusz Kica, ugledni redatelji koji nikad nisu režirali u HNK u Zagrebu...

— Mislim da je upravo ta fluktuacija nužna i za oživljavanje estetskih uhodanosti u nas za koje nema ni vremena ni mjesta. Držim da se imena moraju mijenjati i ići u krug. Larry Zappia na primjer, koji je prvi put režirao u zagrebačkom HNK, a prije toga u riječkom HNK i zapravo je već afirmirani tzv. riječki redatelj, pokazao je, što nije samo moje mišljenje nego i mišljenje publike i kritike, da svakako ima mjesta, uvjetno rečeno, novoj krvi u HNK Zagreb. Mislim da je ta situacija uvijek dobrodošla i da je to što nazivate skretanjem s repertoara još klasični repertoar, samo drukčije definiran. Očevi i sinovi Frielova su dramatizacija Turgenjeva, Don Juan ili ljubav prema geometriji Maxa Frischa danas je već zapravo klasik koji varira staru temu kao Don Juana. To se na prvi pogled može činiti velikom promjenom stalnoj publici HNK, no ja vjerujem da je ta promjena dobrodošla. Drama HNK svojim repertoarom ne ulazi u prostore Gavelle jer su te scene različite, dapače, međusobno se nadopunjuju i zapravo omogućuju svojevrsnu zdravu konkurenciju, ne ulaze jedna drugoj u prostor, nego potiču jedna drugu.

Scena Habunek najveća je novost u repertoaru HNK u posljednjih nekoliko godina, a s njom je povećan ne samo broj premijera nego i broj izvedbi. Jeste li pratili predstave na toj sceni?

— Naravno, gledala sam predstave Scene Habunek Što je muškarac bez brkova i Proslava. Drama je s njima imala sto i jednu izvedbu u usporedbi sa šezdesetak lanjskih. Smatram da je s obzirom na zauzetost termina u HNK, koje ima Operu, Dramu i Balet, važno upravo osnivanje takve male scene, koja je još virtualna, odnosno gostujuća. Dosad realizirani programi ukazuju na mogućnost i na potrebu da se za komornu scenu Drame HNK osigura stalni prostor. U tom smislu postoje neki dogovori, no kada i s kojom brzinom će se oni rješavati nažalost još ne možemo reći.

Broj izvedbi nije važan sam po sebi, nego je važno uspješnije kvantitativno i kvalitativno iskorištavanje umjetničkog potencijala ansambla, koji može više dati i više pokazati, sasvim sigurno, u više izvedaba nego u manje. Uvijek se govorilo da u HNK predstava ne ide mnogo puta jer ima balet i operu na sceni, pa je prema tome ovakva manja scena sasvim sigurno nešto što HNK-u treba. U Ljubljani su primjerice zgrade drame, te opere i baleta odvojene. Uobičajena je stvar svagdje u svijetu da nacionalne kuće imaju male scene, upravo zato da bi mogle izvoditi i tekstove primjerenije manjim prostorima, koji traže manji broj glumaca.

Kako iz pozicije dramaturga komentirate predstave prikazane na Sceni Habunek?

— To su predstave primjerene takvoj manjoj sceni. Scena Habunek, sasvim sigurno još traži i istražuje smjernice svog repertoara. Mislim da bi predstave na Sceni Habunek trebale biti manje populističke, a više slijediti repertoarnu politiku nacionalne kuće, samo na tekstovima koji su primjereni manjim scenama.

Spomenuli ste da se radi na pronalaženju fizičkog prostora za novu scenu. Podupirete ideju da to bude, ako se bude mogla dobiti, zgrada Kina Tuškanac? U vezi s tim podupirete li ideju intendanta HNK da u toj zgradi ne bude samo Scena Habunek, kao što je izvorno planirano, nego da se prostor iskoristiti i za operetu i za suvremeni ples koji, traži svoje mjesto pod suncem...

— Svakako mislim da bi, ako bude moguće dobiti Kino Tuškanac kao novi-stari kazališni prostor, to bilo jedno od idealnih rješenja, jer je ono u središtu grada te je izvorno i bilo teatar. Da li je dobro da se i tamo ponovo sele sva tri segmenta, opera, drama i balet, odnosno da se taj prostor iskoristi za suvremeni ples ili operetu, koje su zapravo četvrti i peti sadržaj u HNK, to je pitanje unutarnje organizacije kuće.

Koje je vaše stajalište o tome?

— Svakako mislim da bi za operetu i za suvremeni ples bila potrebna druga scena, jer za njih nema mjesta na postojećoj. Hoće li to opet dovesti do toga da se tri segmenta guraju u oba prostora, ne znam, nisam dovoljno upoznata s tom problematikom. Možda ne bi bilo mjesta za sve.

Kako namjeravate, osobito u slučaju da druga scena HNK ne bude uključivala ples, riješiti problem prostora za suvremeni ples? Ples je u ZKM-u imao prostor kojega više nema. Gdje u Zagrebu vidite prostor za predstave suvremenoga plesa?

— To je veliki problem koji pokušavaju zajednički riješiti Ministarstvo kulture i Grad Zagreb. Činjenica je da su plesači vječni podstanari. Stalnoga prostora nema ni Tjedan suvremenog plesa, no sama plesna scena mnogo je ozbiljniji problem nego sam festival, koji se naravno u tjedan dana može održati prema dogovoru na različitim scenama, ovisno koje su mu za to potrebne. To što plesači sada više nisu podstanari nijednoga kazališta tužno je. Leo Katunarić je za to imao sluha, očito je u to vrijeme to funkcioniralo, no sada je ovaj problem naglasio pitanje prostora za suvremeni ples i ono se mora riješiti. U dogovoru s Gradskim uredom za kulturu pokušavamo pripremiti novi prostor za scenu koja je Zagrebu prijeko potrebna.

Namjeravate li u sklopu Ministarstva ili proračuna osigurati fond koji bi omogućio veću razmjenu predstava unutar Hrvatske? Neke vrlo skupe produkcije rijetko se maknu iz svoga grada, pri čemu ne govorim samo o drami nego i o operi i baletu. Neke hrvatske praizvedbe nisu uopće bile izvedene u Zagrebu. Kazališta se uglavnom žale na nedostatak novca za te svrhe...

— Naravno, to je iznimno važno pitanje. Prije nego što sam došla na ovo mjesto bila sam članica Vijeća za kazalište i scensku umjetnost, i mi smo određeni broj svojih sastanaka posvetili upravo tom problemu. Mislim da je to ne samo nužno nego se pokazuje velika potreba za tim da se umreže gostovanja predstava po Hrvatskoj, osobito po mjestima koja zbog ratnih stradanja nisu ekonomski u situaciji ili ona koja su ekonomski nerazvijenija i nisu kadra financirati takva gostovanja, da i oni dobiju prigodu vidjeti one kazališne predstave koje tehničkim uvjetima ili prilagođenim tehničkim uvjetima mogu tamo gostovati. Mi smo već prošle godine osnovali takav fond i pokušavali prema potrebama gradova koji su se javljali, već ove godine napraviti takvu mrežu. Ovaj tjedan imam sastanak s predstavnicima različitih gradova Hrvatske koji bi te predstave željeli i oni će nam i pismeno uputiti svoje zahtjeve, te ćemo pokušavati svake godine sve više učvrstiti tu mrežu i financijski je sve više potpomagati. Dakle, i ove godine to nam se postavlja kao zadaća. Prošle godine to je bilo napravljeno tako da je svako kazalište, ili izravno ta mjesta, ovisno o slučaju, bilo sufinancirano za gostovanja pojedinih kazališta.

To se odnosi na dramska gostovanja. Za operu je to znatno teže jer tehnički uvjeti uglavnom ne zadovoljavaju. Operne predstave de facto mogu gostovati u četiri grada koja imaju operu: Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.

Što mislite o financiranju privatnih kazališta? Mislite li da ih u financiranju programa treba tretirati potpuno ravnopravno, odnosno prema kvaliteti programa? Osim sada već staroga Exita u Zagrebu je i Mala scena pokrenula uspješnu Večernju scenu...

— Privatna su kazališta — privatna. Država, odnosno grad, ima obvezu financirati hladni pogon institucija kojima je osnivač, ako govorimo o Zagrebu, to su gradska kazališta. S programima je druga stvar. Privatna se kazališta redovito javljaju na naše javne natječaje i Vijeće prosuđuje o njihovim programima, na osnovi čega ih Ministarstvo može sufinancirati, a isto tako i Grad Zagreb. Vjerujem da ih i lokalne zajednice i drugih gradova isto tako sufinanciraju. Kada Ministarstvo dobije zahtjeve izvan Zagreba koji traže sufinanciranje nezavisnih projekata, obično se gleda, kao i ovdje, postoji li interes lokalne zajednice, da li ih ona i u kojem omjeru može sufinancirati.

Što je s nerealiziranim projektima? Kada kazalište prijavi program, dobije novac, ali ne realizira premijeru, imate li učinkovite mehanizme koji bi osigurali da se novac vrati?

— Svakako. Po izvršenom programu u jednoj proračunskoj godini svako je kazalište dužno poslati izvještaj da bi dobilo novac. Politika je takva da se daje osamdeset posto sredstava prije i nakon izvršenja programa još dvadeset posto. Ukoliko program nije izvršen, odnosno izvješće nije podneseno u roku — novac se mora vratiti.

Je li bilo takvih slučajeva?

— Bilo je nekoliko takvih slučajeva. Prošle godine bila su dva takva slučaja i Ministarstvo je reagiralo zahtjevom za povratom novca.

Možete li reći nešto o off-festivalima, koji su uvijek u sceni mastodonata poput Zlatnog lava u Umagu ili Karantene u Dubrovniku, ne samo kao pomoćnica ministra nego i kao osoba koja se bavi kazalištem?

— Često se prigovara da ima previše festivala. Ja ne mislim tako. Italija ima više od sto ljetnih festivala i oni tvore vrlo vrijednu turističko-kulturnu ili kulturno-turističku ponudu Italije. Mislim da osim mastodonata svakako treba poticati, tamo gdje postoji volja lokalne zajednice i nicanje malih tematski specifičnih ili programski profiliranih festivala, jer svi festivali koji se rađaju na pojedinim mjestima tvore mrežu kulturne Hrvatske. Ti su festivali uglavnom znatno različiti. Zlatni je lav recimo festival komorne drame. Takvi su festivali ponajprije financirani novcem lokalne zajednice, no mislim da ih Ministarstvo, u trenutku kad prepoznaje da je potreba stvarna i da donosi kulturno-umjetničke rezultate, svakako treba pomagati ne bismo li razvili tu mrežu. Dakako, postoji razlika u financiranju nacionalnih festivala i festivala mjesnoga značenja i ona treba i ostati. Zaključno, mali su festivali i programski i tematski drukčiji, uži, drukčije ciljani i mislim da je to nužno i jako dobro za razvijanje kulturnoga života Hrvatske.

Možete li iznijeti konkretno mišljenje o pojedinim festivalima? Jeste li imali priliku biti na nekima od njih?

— Ministar i ja bili smo na otvaranju umaškoga festivala Zlatni lav ove godine. Taj festival, recimo, ima za odrednicu i nešto što ga bitno određuje — trilateralu, dakle uz Hrvatsku uključuje Sloveniju i Italiju, i to je festival komorne drame. Zatim, bila sam u Zagvozdu, koji je specifičan festival glumca, a isto tako posjetila sam i otvaranje Zadarskog festivala, koji je bilo otvoren lutkarskom predstavom Judita. Dubrovačka Karantena pravi je primjer malog festivala i mislim da se s Dubrovačkim ljetnim igrama festival kao što je Karantena iznimno nadopunjuje i čini kulturnu ponudu tog grada potpunijom.

Došli smo do Dubrovnika i u vezi s tim želim vam postaviti dva pitanja koja su praktične naravi, ali držim da su jako važna i tiču se mogućnosti sudjelovanja gledatelja na njima. Prvo je pitanje cijene ulaznica, koje dosežu i dvjesto kuna. Nisu li ulaznice u Dubrovniku, za razliku od drugih festivala, ipak neprimjereno skupe, ne samo s obzirom na hrvatske uvjete života nego i činjenicu da porezni obveznici već daju daleko najviše novca za taj festival? Možete li nešto napraviti da one bude pristupačnije i običnim smrtnicima, a ne samo eliti?

— S obzirom na našu situaciju, to se čini jako skupo, no moramo biti svjesni da na dubrovačkim koncertima gledate najveće koncertne majstore. Te cijene u Dubrovniku formira činjenica da su oni ponuda i stranim gostima i oni su mišljeni da budu izniman umjetnički doživljaj pa time zapravo postavljaju svoju ekonomsku cijenu. Je li ona u konkretnom slučaju previsoka, za mene osobno jest, ali da li je ona previsoka ako vam svira Mischa Maisky ili ako vam glumi dvadeset i pet ljudi koji će predstavu izvesti samo četiri puta, a vi ćete biti jedan od onih koji će to vidjeti, onda možda i nije.

U glazbenom programu ima stranih gostiju, no u slučaju drame riječ je samo o hrvatskoj publici...

— Dramske predstave posjećuje hrvatska publika, no vjerojatno se ne može uvoditi velika razlika u cijeni. Nadam se da ćemo mi repertoarom dramskog dijela Ljetnih igara zainteresirati i strane goste i isto tako da će Dubrovački ljetni festival po naravi stvari biti sve manje produkcijski, a sve više festival koji će inkorporirati mnoga relevantna, odnosno najvažnija ostvarenja kazališne umjetnosti Europe, a možemo reći i svijeta.

Drugi veliki problem Dubrovnika jesu termini. Malo koji festival ima toliko razvučene i razbijene termine. Ako npr. želite otići pogledati reprize i premijere u Dubrovniku morate ići tamo četiri puta svaka dva tjedna ili zakupiti apartman na mjesec i pol da ih stignete pogledati sve. Može li se nešto napraviti da se to promijeni?

— Slažem se s vama u potpunosti. I ja sam ove godine iz istog razloga morala četiri puta ići u Dubrovnik, no to je povezano s koštanjem cjelokupnoga festivala. Utoliko mislim da bi dramski program morao donekle i modificirati svoju shemu. Isprepletanja predstava teško može biti, jer kad je jedna predstava gotova, dolazi druga ekipa, i to je napravljeno kako bi financijska konstrukcija bila ekonomski što prihvatljivija.

Može li se dramski dio kondenzirati na nešto kraće vrijeme trajanja?

— S obzirom na vrijeme potrebno za pripremu pojedine predstave to bi trebalo shematski drukčije organizirati. U ovakvoj shemi to nije moguće.

Poznato je da je došlo do raspada Vijeća za film nakon dodatnoga financiranja filmova prije filmskog festivala u Puli. Tko sad obavlja zadatke Vijeća i kad će ono biti upotpunjeno?

— Od sedam članova Vijeća za film petorica su dali ostavke. No, razrješenja još nisu bila na Vladi, a Vlada razrješava članove Vijeća. Ipak, mi još funkcioniramo, a postoji pomoćnik za film, to sam konkretno ja, za svakodnevne tekuće poslove. Što se tiče natječaja i ostalih stvari kojima se bave vijeća, moram reći da se od posljednje sjednice Filmskog vijeća nije sastalo nijedno vijeće i sad će se tek početi ponovno s djelovanjem nakon šestog mjeseca, nakon obrađenih javnih natječaja. Nadam da će taj problem uskoro biti riješen kako se ne bi onemogućavao rad u segmentu za film i kinematografiju.

Je li Ministarstvo predložilo Vladi nove članove Vijeća?

— Još nije. No, napravit ćemo ono što možemo napraviti. Vijeća su birana tako da su članove predlagale različite institucije, pa ćemo uzeti prijedloge koji su već dostavljeni, te će temeljem njih ministar izabrati nove kandidate za članove i predložiti ih na imenovanje vladi.

Iduće je godine pedeseto, jubilarno izdanje Pulskog filmskog festivala. Od prošle godine taj festival nije samo festival hrvatskoga, nego i europskog filma, što je znatno obogatilo njegov repertoar, te danas većinu filmova čine filmovi iz europske kinematografije. Hoće li se ta hrvatsko-europska koncepcija trajno zadržati?

— Svakako mislim da taj festival mora biti i festival hrvatske kinematografije. On može biti revijalan u smislu da se sve što je proizvedeno u Hrvatskoj te godine negdje pokaže na tom festivalu. To bi omogućilo Puli da postane festivalski grad u smislu da festival traje dvadeset i četiri sata dnevno, a ne samo u tijeku večernjih projekcija. Mislim da je dobra ideja da se Dani hrvatskoga filma spoje s Pulskim filmskim festivalom i da u Puli možemo vidjeti sve relevantno iz svih žanrova hrvatskog filma. No, europski okvir, kao nešto s čime bi se to dalo usporediti, treba zadržati.

Taj je koncept najjednostavnije nazvati europskim, no to ništa ne znači. Trebalo bi festival preciznije konceptualno profilirati. Što znači europski? Kakav europski? Kojeg dijela Europe? Koja je dakle programska odrednica ili odrednica koncepta?

Namjerava li Ministarstvo osnovati ustanovu koja bi se trajno brinula o festivalu ili će se ostati na ho-ruk-sistemu?

— Sjednica Vijeća bit će 13. studenog i mislim da će i o tome biti riječi jer se pokazuje nedvojbena potreba da se osnuje javna ustanova u kulturi koja će se brinuti o Pula film festivalu.

Ministarstvo, tj. država, bit će osnivač ustanove?

— Osnivač je Grad, a Ministarstvo kulture se može pojaviti kao suosnivač.

Jeste li proteklih godina pratili repertoar Motovuna i njegovu koncepciju? Motovun je redefinirao ne samo način kako se radi filmski festival nego i kako se radi kulturni festival uopće, u smislu multimedijalnosti i inkorporiranja različitih aspekata kulture u cjelodnevni program...

— Pratila sam Motovun film festival i ove sam godine bila tamo sve vrijeme njegova trajanja kao i na Pulskom festivalu. Mislim da bi ta dva festivala trebala funkcionirati kao komplementarni festivali i da oni ne ugrožavaju jedan drugi niti si međusobno otimaju publiku. Dapače, s obzirom na različitost programskih usmjerenja, oni bi trebali tvoriti dva komplementarna dijela jedne opće filmske slike, odnosno festivalske filmske ponude u Hrvatskoj.

Postoji još jedan filmski festival koji nije toliko medijski prisutan, ali nije manje važan, a to je onaj u Splitu. Kako on u sebe ne uključuje igrani film, automatski je interes publike i medija manji. Kako ocjenjujete njegovu važnost?

— Mislim da je Splitski festival novoga filma iznimno važan, što potvrđuje i udio financiranja Ministarstva kulture, koje je ove godine istim iznosom sufinanciralo i Pulski festival i Festival novog filma u Splitu. On je medijima, vjerojatno iz razloga koje ste spomenuli, nažalost nešto manje zanimljiv. Mislim da zaslužuje punu pozornost, jer je to jedan od rijetkih festivala takva filma u Europi, i on stalno dobiva pohvale zbog kvalitete i izbora filmova. Ove godine jedan od članova žirija bio je i direktor Oberhausena, najvećeg festivala kratkog filma u Europi. Prema tome mislim da je od iznimne važnosti i dalje raditi na razvoju takva festivala. Mislim da je i medijski ove godine imao nešto veću podršku nego prije.

Kako komentirate odluku o prestanku emitiranja foršpana za hrvatske filmove na HRT-u?

— Film, koji je obično i serija, važan je i za stvaranje vlastitog programa Hrvatske televizije, tako da me takva odluka u najmanju ruku čudi. Oni su odlučili ne reklamirati film, koji je dijelom i njihov vlastiti proizvod. Pritom ne znam da li su svjesni da je televizija najjači medij i da o televiziji u velikoj mjeri ovisi i broj gledatelja, a samim time i status hrvatskoga filma u cjelini.

Jeste li zadovoljni praćenjem djelatnosti iz vašega djelokruga, dakle prvenstveno glazbe, filma i kazališta, na javnoj televiziji?

— Mislim da bi trebalo biti više emisija o kulturi, a volim ove koje imamo. Što se specijaliziranih emisija tiče, zapravo nema specijalizirane emisije o kazalištu. Tišina molim teško bi se mogla ubrojati u tu kategoriju. Na televiziji ima i populističkih i stručnih emisija i ja mislim da su i jedne i druge dobro došle, ali omjer ne bi trebao ići u korist populističkih. Populističke dakako dovode publiku i animiraju publiku, čega moramo biti svjesni, no ne treba zaboraviti ni edukativnu ili didaktičku funkciju.

Trebaju postojati emisije kao što je Glamour cafe, ali za javnu televiziju moraju biti važnije emisije koje se na ozbiljniji način bave kulturom. Dakle, emisije koje kulturi prilaze stručno i kritički.

Koliko ste zadovoljni časopisima koji prate ista područja?

— Mislim da su ti časopisi nužni, no da treba naći drukčiji način njihove promidžbe, možda čak i njihov drukčiji oblik kako bi im se povećala naklada, a time i proširio doseg. Imamo iznimno kvalitetne časopise, koji iz različitih razloga teško izlaze izvan kruga stvaralaca i užeg kruga čitatelja.

Što se dnevnih novina tiče, čekam dan kada će kultura imati veći prostor od crne kronike. Za sada smo daleko od toga. Ako nema skandala — za kulturu nema dovoljno mjesta.

U nekim tjednicima izvješća s premijera svode se na jednu rečenicu bez slike predstave, ali sa pet fotografija premijernih gledalaca...

— Naravno da postoje novine koje premijere približavaju na tzv. populistički način i one trebaju postojati. Ali ako postoji list koji želi biti ozbiljan u tretiranju ostalih tema kao što su primjerice politički problemi, haške optužnice i slično, onda bi bilo logično da na isti način tretiraju i kazalište i film, jer postoji još uvijek dovoljan broj onih časopisa koji sve tretiraju na isti način — sličicama tko je gdje bio. Oni trebaju postojati, dapače, samo se ne bi smjelo miješati koje su to novine. Svake novine koje pretendiraju biti ozbiljne u tretiranju ostalih tema morale bi ozbiljno tretirati i kulturu.

Razgovarao Zlatko Vidačković