Drvo je drvo, a kamen je kamen

Drvo je drvo, a kamen je kamen

Zahvaljujući Danima Orisa 2002. i naša je sredina nakratko mogla oćutjeti jeku svjetskih arhitektonskih trendova. A njih najbolje opisuju sintagme pluralizam izričaja (već dulje vrijeme) i preokupacija materijalnim (odnedavno). Osnovne globalne značajke preslikavaju se i na lokalne situacije, pa tako i na japansku scenu iz koje dolazi glavna zvijezda ovogodišnjih Dana arhitekt Kengo Kuma (1954)

Iznimno zanimanje publike i hrvatske javnosti za njegovo predavanje nije začudilo poznavatelje svjetskih arhitektonskih kretanja, jer riječ je o jednom od trenutno najizazovnijih i najinventivnijih suvremenih arhitekata. To potvrđuje njegov zapaženi nastup na recentnom Venecijanskom bijenalu arhitekture i nagrada Duh prirodnog drva, što mu je Finci dodijeliše potkraj rujna kao drugom po redu dobitniku (u premijernom izdanju 2000. nagrada je pripala Renzu Pianu) za »kreativnost i invenciju u iskazivanju ljepote i odlika prirodnog materijala drveta i njegovoj primjeni«. No Kengo Kuma nije samo majstor drveta, nego se njegov nekonvencionalni pristup očituje u uporabi raznih, kako tradicionalnih (bambus, kamen, papir, zemlja) tako i suvremenih (staklo, plastika) materijala na nov i neočekivani način, uvijek u skladu s konkretnom lokacijom, što rezultira suglasjem građevine i konteksta.

Staklo, drvo i kovina

Opsesija tvarnim kao osnovnim sredstvom arhitektonske ekspresije proizlazi iz japanske graditeljske tradicije, a prema načinu na koji rabe materijale suvremeni se japanski arhitekti dijele u više grupacija, od ortodoksnih tradicionalista, koji nastoje, služeći se starim metodama gradnje, tradicionalnim materijalima (drvo, zemlja) vratiti njihovo prirodno stanje, do asketskih minimalista, poput Toya Ita i Kazuyo Sejime, koji drvo, staklo i kovinu apstrahiraju kao građevinski materijal reducirajući ih na njihovu bit. Tako staklo u njihovim građevinama figurira kao apstraktna membrana, površina bez tvarnosti, dakle materijal sveden na razinu supstancije. Između tih dviju krajnosti, prirodne kakvoće i supstancije, Kuma je izabrao srednji put. Iako i on rabi prirodni materijal, njegov pristup eliminira tradicionalni značaj drveta i kamena i pretvara ih u apstraktnu kompoziciju, odnosno vraća ih njima samima. Drvo je u njegovoj interpretaciji naprosto drvo, a kamen je samo kamen. Materijal nije vraćen prirodi, nego preuzima arhitektonski karakter gradbenog sredstva, a forma i metode građenja transcendiraju tradiciju.

Kumine kreativne strategije na konkretnim zadacima istražuju međuodnos artificijelnog i prirodnog i usmjerene su u svim recentnim projektima, neovisno o tipologiji i mjerilu, jednom jedinstvenom cilju — dematerijalizaciji građevine. Paradoks poništavanja objekta, njegovo rastapanje u okoliš, odnosno brisanje arhitekture, kako se izrazio sam Kuma, u suprotnosti je s klasičnim poimanjem arhitektonike i konceptom arhitekture dvadesetog stoljeća, koja prema njemu figurira kao izolirani objekt izvan, pa čak i protiv prirode. Kuma naprotiv teži integraciji građevine u okoliš na način znamenite vile Katsura u Kijotu, remek-djela japanske arhitektonske baštine iz 17. stoljeća, gdje su vrt i kuća jedno, a vlastita ostvarenja, koja brišu granicu između prirode i arhitekture, naziva antiobjektima. Izraziti je primjer takva pristupa Opservatorij Kiro-San (1994), nevidljiva građevina urezana u teren, što stvara vizualni dojam njezine ekstenzije na cijelo brdo i okolni krajolik, dokle dopire pogled promatrača. Na istom je tragu transformiranja arhitekture u topografiju i Muzej kanala Kitakami (1999), smješten između rijeke i kanala — prirodnog i artificijelnog okoliša i prekriven zemljanim nasipom, koji ujedinjuje arhitekturu, krajolik i infrastrukturu. U kući Voda/staklo (1995) ovalni stakleni paviljon blagovaonice pluta na površini vode bazena, koja s morem u podnožju optički čini kontinuiranu plohu. Osnovni koncept no-pozornice u šumi (1996) u provinciji Miyagi oslobađanje je i integracija tradicionalne teatarske forme u šumski okoliš. Umjesto danas popularne i raširene varijante, s impostacijom no-pozornice unutar zgrade, Kuma se vraća izvornom obliku no-kazališta u prirodi, »gdje vjetar putuje zajedno s predstavom«.

Teški materijali i lagane kamene rešetke

Valja istaknuti da za Kumu integracija arhitekture unutar prirode ne podrazumijeva samo romantično smještanje kuće u okoliš šume, livade ili rijeke, nego on jednako vitalnim dijelovima prirode smatra prirodno svjetlo i vjetar, što njegovu pristupu daje fenomenološki karakter. To osobito dolazi do izražaja u ostvarenju Kamenog muzeja (1998/2000), u kojem tvrdi i teški materijal biva obrađen u optički lagane i omekšane kamene rešetke, odnosno u drugom slučaju oslabljenje ziđa brojnim procjepima, što rezultira njegovom ambivalentnošću kao graničja i raspršivanjem svjetla u beskonačno mnogo djelića. U Muzeju Anda Hiroshige (2000), majstora ukiyoe-slikarstva, Kuma dematerijalizira arhitekturu penetracijom svjetla kroz krovne i zidne zaslone od drvenih rešetki (cedar). Zajedno s izmjenom svjetla mijenja se i karakter rešetki, koje variraju od transparentnih do translucentnih ploha, čime kuća postaje svjetlosni senzor. Preklapanje velova od drvenoga tkanja uslojava prostor kao arhitektonska transpozicija Hiroshiginih slikarskih planova i njegove vizualizacije prirode i njezinih mijena (svjetlo, vjetar, kiša, magla). U kućama od bambusa u Japanu (2000) i uz Kineski zid (2002) Kuma se priklanja materijalu koji nije potrebno procesuirati prije ugradnje, jer je bambus istodobno i materijal i proizvod. No njegova dosljedna primjena, kao obloge i kao konstrukcije, pomalo je isforsirana i formalistička u slučaju nosivih stupova od bambusa, koji su armirani i ispunjeni betonom (koji Kuma inače ne podnosi). Dosljednost u primjeni istog materijala u cilju transparencije manifestira se i u posljednjem ostvarenju Plastične kuće (2002) u Tokiju, gdje su čak i vijci izvedeni od plastike kako bi bili propusni za svjetlo, stoga će biti zanimljivo pratiti kako će Kuma odgovoriti na nove izazove, posebno u pogledu ograničenja što se kriju iza dosljedne primjene njegova pristupa.

Vinko Penezić