Dom, krv, tlo

Dom, krv, tlo

Arhitektura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945), I. dio

Povijest hrvatske arhitekture u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske (1941-1945) prešućeno je, a s vremenom i potpuno zaboravljeno poglavlje domaće arhitekture. Razlog je tome u prvom redu ideološki jer je desetotravanjska država po svojoj naravi bila kvislinška, rasistička i fašistička tvorevina tijekom koje su učinjeni nebrojeni zločini. Iako će s vremenom ideološki razlozi biti potisnuti u drugi plan, rezultat polustoljetnoga sustavnog prešućivanja, kao što je rečeno, potpuni je zaborav. Jedno od najčešće iznošenih mišljenja o tom razdoblju jest da zbog ratnih događanja dolazi do drastična prekida cjelokupnog arhitektonskog djelovanja. Preliminaran uvid u povijesnu građu, arhitektonsku, ali i onu koju nalazimo u onodobnim dnevnim listovima i drugoj publicistici u potpunosti opovrgavaju tezu drastičnog prekida. Svi oni čimbenici koji obuhvaćaju arhitektonsku djelatnost — natječaji, projekti, izvedbe, publicistika prisutni su tijekom čitavog endehazijskog razdoblja. Glavni je nositelj cjelokupne građevne djelatnosti (građevnog htijenja) država.

Najistaknutije obilježje arhitekture tog vremena dvojnost je između kontinuiteta moderne i tzv. Heimatstila (pučkoga graditeljstva) — stila krvi i tla prema uzoru na tadašnje prijateljske zemlje. Prisutna je većina arhitekata, od kojih će neki aktivno djelovati sve do sloma NDH (Aleksander Freudenreich, Stjepan Podhorsky, Ivan Zemljak, Juraj Denzler, Vladimir Potočnjak, Stjepan Planić, Zvonimir Požgaj, Zoja Dumengjić i dr.) neki od njih djelovat će u ilegali (Andro Mohorovičić), od kojih će se neki tijekom vremena pridružiti NOB-u (Neven Šegvić, Milovan Kovačević, Josip Seissel, Rikard i Miro Marasović i dr.), no, nažalost, nemalen broj njih zbog uvjerenja će tragično završiti na stratištu neke od sukobljenih strana (Zvonimir Kavurić), ali javljaju se i nova imena važna za poratnu arhitektonsku scenu (Bruno Milić).

Natječaj odjela Banske vlasti

Povijest endehazijske arhitekture ugrubo mogli bismo podijeliti na četiri razdoblja. Prvo je razdoblje od uspostave države 10. travnja 1941. do početka 1942. godine. Drugo razdoblje odnosi se na događaje tijekom 1942. godine, treće je doba relativne konsolidacije države od 1943. do veljače 1944. godine, kada bilježimo i najveći broj gradnji te posljednje, četvrto razdoblje, doba je erozije sustava koje traje od veljače 1944. (zračno bombardiranje Zagreba) do konačnog sloma NDH 1945.

Događaj koji je neposredno prethodio arhitekturi NDH veliki je natječaj odjela Banske vlasti za tipove narodnih škola u Hrvatskoj. Raspisom natječaja tražilo se da natjecatelji izrade tipove narodnih škola za pojedine krajeve tadašnje Banovine Hrvatske. Rezultati natječaja objavljeni su tijekom ožujka 1941. Među nagrađenim radovima za brojne tipove našli su se Milovan Kovačević, Mladen Kauzlarić, Branko Bohn, Milan Žerjavić, Milan Grakalić, Slavko Delfn, Franjo Bahovec, Božidar Tušek, Vlado Antolić, Ivan Vitić i ostali manje poznati arhitekti.

Nakon proglašenja NDH određeni broj već započetih gradnji dovršava se ili se radovi na njima obustavljaju, no nikako ne možemo govoriti i o potpunoj obustavi svih gradnji. Primjerice dovršava se Veterinarski fakultet Zvonimira Vrkljana (1938-1942), Zakladna bolnica (Rebro) arhitekata Kliske-Ulricha-Juranovića i Gabrića (1934-1942), stambena kuća Činovničko mirovinskog zavoda Gomboša i Kauzlarića (1940-1942), zgrada pošte na zagrebačkom Glavnom kolodvoru arhitekta Egona Steinmanna (1940-1943) i crkva sv. Antuna Jurja Denzlera na Sv. Duhu (1931-1943).

Ubrzo nakon Kvaternikova desetotravanjskoga proglašenja NDH, već 29. travnja, izdana je Poglavnikova Naredba o gradnji hrvatskih radničkih obiteljskih kuća. Na temelju te naredbe na području čitave Hrvatske niknut će u svim većim gradovima (Karlovac, Osijek, Sisak, Varaždin) tzv. Pavelićeva naselja, a u Zagrebu će biti osnovano i posebno Povjerenstvo sa zadaćom »da odredi mjesto, red i način tih kuća«. Među članovima povjerenstva su »poglavar gradskog građevnog odjela« arhitekt Ivan Zemljak i Juraj Denzler, tada profesor na Tehničkom fakultetu. Najranije datiran projekt iz tog programa regulatorna je osnova Željezničarske stambene zadruge na Maksimirskom brijegu, arhitekta Milovana Kovačevića. No, najvažija je realizacija Stambeno naselje Ante Starčevića u Donjoj Dubravi, čiji će kamen temeljac 9. lipnja postaviti Pavelić. Opća karakteristika tzv. Pavelićevih naselja jest raskid s modernističkom tradicijom ravnih krovova prema uzoru na seoska i radnička naselja koja će nicati na prostoru tadašnjeg Trećeg Reicha u duhu tzv. Heimatstila. Temeljne odrednice tog stila pod devizom »Ravni krovovi, tupe glave« postavit će njemački arhitekt Paul Schultze-Naumburg u knjigama Kunst und Rasse (1928), Das Gesicht des deutschen Hauses (1929) i Kampf um die Kunst (1932). »Najbolja njemačka arhitektura iz prošlosti«, pisat će Naumburg u knjizi Das Gesicht des deutschen Hauses, »stvara dojam kod promatrača kao da izrasta iz tla, poput svih ostalih plodova prirode, poput drveta koje prodire svojim korijenjem duboko u zemlju i sjedinjuje se sa tlom. To je ono što u nama razvija naše shvaćanje doma (Heimat) i osjećanje veze sa krvlju i tlom (Erde)«. No, za razliku od njemačke u kojoj će uz Heimatstil usporedno postojati i, multidimenzionirana neoklasicistička arhitektura za javne namjene (Paul Ludwig Troost, Albert Speer i Wilhelm Kreis), prije svega za masovna okupljanja ljudi i javnu prezentaciju ideologije (što će tijekom vremena postati jedan od općih znakova prepoznavanja nacističke arhitekture) u Hrvatskoj nije bilo takvih drastičnih primjera.

Građevine za skupne doživljaje

U NDH između 1941-1945. niz zgrada za javna okupljanja (»građevine za skupne doživljaje«) gradit će tada najangažiraniji državni arhitekt Aleksander Freudenreich pod naslovom Prosvjetna ognjišta. Ono što ih obilježuje upravo je odsutnost neoklasicističkog monumentalizma i bliskost s Heimatstilom, u kojem će se Freudenreich maksimalno nastojati stilski i izražajno približiti lokalnom tradicijskom graditeljskom duhu. Na tu temu 1943. Freudenreich će objaviti i knjigu pod naslovom Prosvjetna ognjišta — priručnik za poticanje na građenje, osnivanje i izgradnju družtvenih domova s dvoranama u Hrvatskoj. Predgovor knjizi napisao je arhitekt Edo Šen, a surađivali su mnogobrojni arhitekti kao što su: Alfred Albini, Vladoje Aksmanović, Juraj Denzler, Marijan Haberle, Stjepan Podhorsky i Zvonimir Požgaj.

Polazeći od temeljnih odrednica krvi i tla Freudenreich će u uvodu svoje knjige napisati: »Čovjek pojedinac je uviek samo dio — vremenom, prostorom i krvlju — određene skupnosti: on je samo dio svoga naroda, određene narodne cjeline.« Freudenreichov interes za njemački Heimatstil seže još u tridesete godine putem brojnih stručnih kontakata i prijateljstava u tadašnjoj nacističkoj Njemačkoj. Njegova interpretacija Heimatstila očituje se u idealiziranju »izvorne hrvatske narodne umjetnosti«, čiji je glavni »neprijatelj« »međunarodna uljudba«, »koja ne puca, ne pali, ne razara tako bučno kao ratovi, no ima neograničenu proizvodnju, veleobrt, trgovinu, promet, koji omogućuju, da umjetnost i njeni nadomjesci budu naturavani i u najskrovitije kutiće svake zemlje i svakog naroda«. »Seljak je« piše Freudenreich, »podpun i prirodan čovjek. Građanin se po svom načinu života udaljio od prirode, on je jednostrano razvijen, on sam po sebi ne bi mogao živjeti«. Takav odnos prema narodnom graditeljstvu i seoskom životu u skladu je s »Načelima hrvatskog ustaškog pokreta«, u kojima se jasno ističe, da: »seljaštvo nije samo temelj i izvor svakoga života, nego ono i samo po sebi sačinjava hrvatski narod, te je kao takov nosilac i vršilac svake državne vlasti u Hrvatskoj Državi... Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u 90 slučajeva od stotine nije hrvatskog porijekla, ni krvi, već je doseljeni stranac«. Povjesničar arhitekture Kenneth Frampton takvo će stajalište nedvosmisleno nazvati »antiurbanom rasnom ideologijom«. No, bitno je naglasiti da je to ujedno i jedan od onih rijetkih trenutaka kada se hrvatska arhitektura izravno ideološki približila nacionalsocijalističkim uzorima.

Kao što je rečeno, u hrvatskoj arhitekturi tijekom Endehazije postoji stanovit dualizam. S jedne strane ideološki se koketira s uzorima iz »prijateljskih zemalja«, dok s druge strane nemalen broj arhitekata nastavlja s radom u duhu »tradicije« moderne. Tako će primjerice tijekom srpnja 1941. u »Hrvatskom narodu« biti objavljeno da »...okolicu Zagreba treba uskladiti s općom regulatornom osnovom za grad Zagreb... Danas, u slobodnoj i nezavisnoj državi, gradu Zagrebu valja dati novi izgled i pružiti mu mogućnosti za razvoj. U savezu s tim, nova opća regulatorna osnova za grad Zagreb ne smije ostati samo običan i lijep nacrt, već je valja uskladiti s novom ulogom grada Zagreba kao hrvatske metropole.« Time je i službeno priznata kao važeća regulatorna osnova Zagreba iz tridesetih godina, na koju će se gradska uprava pozivati sve do sloma režima 1945. godine. No, time ne dolazi samo do službenog priznavanja regulatorne osnove, nego i modernističkih načela oblikovanja kao sastavnog dijela hrvatske tradicije. Ta dvojnost još je očitija u spomenutoj Freudenreichovoj knjizi. I dok se njegova ognjišta zasnivaju na tradiciji, odnosno kulturi krvi i tla, istovremeno u uvodu knjige arhitekt Edo Šen otvoreno će propagirati ideje moderne, koja je u Njemačkoj dolaskom nacionalsocijalista na vlast odbačena kao kozmopolitska i degenerirana. »Suvremeno oblikovanje u graditeljstvu«, pisat će Šen u uvodu, »danas je već gotova činjenica: ono postoji, razvija se i razvijat će se dalje — htjeli mi to ili ne. Neki to uviđaju, dok mnogi, što je i razumljivo, toga ne vide, i to naprosto zato, jer su izvori arhitektonskih oblika abstraktne prirode, te ih nije lako dokučiti. I tako jedni poriču suvremeno oblikovanje s razloga, jer ga ne uočuju, dok ga opet drugi ne priznaju, jer im se ne sviđa. A ipak, bez obzira na ove konstatacije — ono postoji«. Zanimljivo je da je upravo ostarjeli arhitekt Šen, dakle, jedan od utemeljitelja hrvatske moderne i suosnivača glasovitog Kluba hrvatskih arhitekata, smogao snage i hrabrosti braniti načela moderne (spominjući pritom i tada sotonizirani pojam apstrakcije) energično kao i početkom stoljeća, no ovaj put u vrijeme kada je bez obzira na autoritet lako mogao ostati bez glave.

Džamija

Jedan od u javnosti najpoznatijih arhitektonskih zahvata tijekom 1941. je adaptacija Meštrovićeva Doma likovnih umjetnika u Zagrebu u džamiju, koja je bila povjerena arhitektima Zvonimiru Požgaju i Stjepanu Planiću. »U srpnju 1941«, pisat će Planić, »odredio je Poglavnik, da se Dom likovnih umjetnika u Zagrebu pretvori u džamiju i da se sa zemljoradnjama započne najkasnije za tri dana. Uvjetovana brzina tražila je ujedno odmah i gotovo načelno rješenje uređenja prostora oko glavne zgrade, te je u roku jednog dana trebalo riešiti barem smještanje i glavni oblik minareta.« Iako su radovi na »Poglavnikovoj džamiji« dovršeni tijekom travnja 1943. godine, džamija je svečano otvorena tek 19. kolovoza 1944. godine. Od ostalih gradnji iz 1941. valja spomenuti i projekt zgrade velike župe Gora u Petrinji arhitekta Egona Steinmanna, čija je izgradnja započela tijekom ljeta »u središtu grada, na kome je mjestu dosada stajala vanjštinom beznačajna, ali sadržinom za društveni život grada važna zgrada hrvatskog doma«.

Nažalost, vrijeme je to kada u ratnom kovitlacu neće u nepovrat nestajati samo ljudski životi, već će i zajedničko kulturno nasljeđe, koje je najočitije upravo u stradanju graditeljske baštine. U Hrvatskoj će se ono manifestirati u uništavanju mnogobrojnih sakralnih objekata. Prema pisanju »Hrvatskog lista«, Srbi su tijekom travnja 1941. iz Bosanske Kostajnice topništvom teško oštetiti crkvu sv. Antuna. Nekoliko mjeseci kasnije projekt obnove crkve izgradio je arhitekt Stjepan Podhorsky. Projektom je predloženo da bi »ta restaurirana crkva bila spomen-crkva uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske«. Među srušenim crkvama posebno tragičnu sudbinu imala je pravoslavna Bogorodičina crkva u Glini. U njoj je potkraj srpnja 1941. počinjen stravičan pokolj srpskog stanovništva, nakon čega je crkva opljačkana i srušena. No, najdrastičniji primjer destruktivne rušilačke politike tijekom NDH rušenje je židovskih sinagoga. Najpoznatije rušenje, uništenje zagrebačke sinagoge na prijelazu 1941/42. popratit će istovremeno u »Hrvatskoj smotri« rasistički pamflet Mirka Šepera, naslova Postoji li židovska likovna umjetnost? »Na pitanje, postoji li židovska umjetnost«, pisat će Šeper, »moramo odgovoriti sasvim negativno. Svi proizvodi likovnih umjetnosti ne pokazuju nikakvih tipičnih židovskih oznaka: tek sekundarni elementi na nekim njihovim djelima mogu nas uvjeriti, da se radi o židovskim proizvodima. Činjenica jest, da su mnoge kulture izvodile ogroman upliv na susjedne kulture i narode, ali svaki je narod, makar i u davnoj prošlosti, stvorio nešto, što je tipično za taj narod, nešto, što je njegovo vlastito... Židovi kao narod i rasa nisu u likovnoj umjetnosti dali nikada nešto svoga originalnoga, a onome što su preuzeli od drugih naroda, nisu nikad uspjeli dati jedno specifično svoje obilježje...«

(Nastavlja se)

Krešimir Galović