Dinamičan studeni

Velika gostovanja glavno su obilježje zagrebačkoga koncertnog života u prva dva tjedna studenoga. Već letimični pogled na koncertne programe dostatan je da bi se uočila ta činjenica. Zagrebačka je publika imala sreću da u relativno kratku razdoblju bude, gotovo iz dana u dan, svjedokom nastupa prvorazrednih inozemnih glazbenika

Među redovitim pretplatničkim ciklusima koji su ugostili inozemne umjetnike u tom kontekstu valja spomenuti i prvi u nizu dobrotvornih koncerata Muzike za sinagogu u organizaciji Židovske općine iz Zagreba (održan u Lisinskom 4. studenog, u sklopu akcije za izgradnju židovskog kulturnog centra i memorijalne sinagoge u Zagrebu), na kojem su violinist Julian Rachlin, violončelist Mischa Maisky i pijanist Itamar Golan izvodili klavirska trija D. Šostakoviča i P. I. Čajkovskog. U istom je tjednu Zagrebačka filharmonija održala koncert na dar za pretplatnike Plave oktave, i pod ravnanjem gostujućeg dirigenta Pascala Rophéa izvela skladbe francuskih autora H. Berlioza, H. Dutilleuxa i Cl. Debussyja. (Koncert je održan u povodu osamdesete obljetnice postojanja službenih hrvatsko-francuskih kulturnih veza, te osnivanja Francuskog instituta u Zagrebu.) U bogatoj ponudi vrlo kvalitetnih glazbenih sadržaja valja izdvojiti dvije iznimne komorne večeri: recital violinista Shloma Mintza i nastup poljskoga Komornog orkestra Amadeus sa solistom Mischom Maiskim.

Veliki guslači

Za posljednja dva mjeseca mnogi su veliki guslači pohodili Zagreb: Vadim Rjepin, kao solist uz orkestar Marijinskog kazališta iz St. Peterburga pod ravnanjem Valerija Gergieva, Stefan Milenković, koji je nastupio uz Zagrebačku filharmoniju, Leila Josefowicz, Julian Rachlin i na kraju Shlomo Mintz, čije muziciranje i u konkurenciji (ne samo) sa spomenutim glazbenicima ostaje jedinstveno. Dakako da je vrlo teško među violinističkim veličinama današnjice odrediti apsolutno važeću rejting listu, jer jedna, rađena prema kriterijima uspješnosti karijere, vrlo se često ne poklapa s mogućom listom rađenom prema kriterijima kvalitete. Shlomo Mintz danas je violinist srednje generacije s velikom međunarodnom karijerom, koja se, međutim, u pogledu diskografskih uspjeha i rasprostranjenosti nastupa u posljednje vrijeme, u odnosu na njegove medijski agresivnije, pa i mlađe kolege violiniste, odvija ponešto u sjeni. No činjenica je da je Shlomo Mintz guslač takve perfekcije i snage, o kojima mnogi violinisti, trenutno po popularnosti i medijskoj zastupljenosti bolje pozicionirani od njega, mogu samo sanjati. Shlomo Mintz grandiozni je guslač, savršene jednostavnosti i uvjerljivosti u načinu tumačenja glazbe. Na zagrebačkom koncertu s njim je muzicirao pijanist Itamar Golan, s kojim je ostvario čudesno zajedništvo svirke u najplemenitijem smislu pojma komorne glazbe. Koncert je započeo ranoromantičnom, gotovo mocartovski ljupkom Sonatinom u g-molu br. 3, D 408, Franza Schuberta, nastavio se vehementnom Drugom sonatom za violinu i glasovir Bele Bartoka, te završio u punom sjaju pasionantne Brahmsove Treće violinske sonate u d-molu, op. 108. Brahms je neosporno bio vrhunac komornoglazbene večeri, u sklopu koje su dvojica izvanserijskih umjetnika pokazala do kojega je stupnja perfekcije moguće dovesti iscizeliranost pojedinačne dionice unutar jednog apsolutno savršenog zajedništva komorne svirke. Shlomo Mintz demonstrirao je u Brahmsovoj sonati sve odlike velika guslača. Njegova tehnička suverenost bila je tek polazištem za muziciranje velikih poteza, krasno vođena melodijskog luka, ritmički precizna protoka i jedne čudesne ljepote tona, stabilnog, mirna u potpunoj ispjevanosti svake note, koji je podsjetio na nenadmašni način vođenja cantilene legendarnog Davida Ojstraha. Cijeloj toj demonstraciji vrhunskoga guslačkog umijeća Shloma Mintza bio je, perfektnim pijanizmom i identičnim ritmom disanja, ravnopravni suradnik izvrsni Itamar Golan. Zahvaljujući dvojici glazbenih majstora, zagrebački je koncertni život protekloga tjedna bio obogaćen iznimnom večeri komorne glazbe.

Odlični Poljaci

Na kraju tjedna u Lisinkom je održan još jedan izvrsni komorni koncert. Za pretplatnike ciklusa Lisinski subotom nastupio je poljski Komorni orkestar Amadeus pod ravnanjem dirigentice Agnieszke Duczmal i sa solistom, violončelistom Mischom Maiskim. Neobarokni Concerto grosso br. 2 Ernesta Blocha pokazao je odmah na početku visoku razinu sviračke kvalitete poljskog ansambla. Preciznost i dobra zvučna izbalansiranost glavne su odlike njihova muziciranja, za čiju je dorađenost najzaslužnija upravo Agnieszka Duczmal, izvanredna glazbenica, koja je spomenuti orkestar osnovala još kao studentica 1968. godine i sve vrijeme uspješno ga predstavljala po poljskim i inozemnim koncertnim dvoranama. Na zagrebačkom nastupu kvaliteta Komornog orkestra Amadeus najviše je došla do izražaja u drugom dijelu programa, u izvedbama skladbi Bele Bartoka, najprije poznatoga Divertimenta za gudače, a potom još poznatijih Rumunjskih plesova. Opća zvučna slika orkestra tu je pokazala njegovu visoku profesionalnu odnjegovanost. Pod ravnanjem Agnieszke Duczmal Komorni orkestar Amadeus odlično je obavio svoju zadaću i kao pratnja Mische Maiskog u Haydnovu delikatnom koncertu za violončelo i orkestar u C-duru. Osjetljivost solističke dionice, sa svim poteškoćama čisto sviračke, ali i interpretativne prirode, traži od pratećeg ansambla veliku pozornost pri oblikovanju orkestralnog tkiva, dovoljno stabilna da podrži solista, ali i dovoljno transparentna da ničim ne naruši finu klasičnu uravnoteženost zvuka i oblika između njega i orkestra. Mischa Maisky odsvirao je solističku dionicu u prepoznatljivu stilu suverenog interpreta, koji se zna nametnuti glazbi, orkestru i publici. Ako bi se na njegov osebujni, romantično individualni, pomalo neobuzdani pristup glazbi i moglo imati primjedbi, izrazita virtuoznost njegove svirke razoružava prirodnošću i neposrednošću, a to je ono što, uz odgovarajući imidž (koji Maisky svjesno održava), najviše očarava publiku. Maisky je Haydnov koncert odsvirao u jednom dahu, i sa samo sebi svojstvenom nonšalantnošću, dakako i spremnošću da na pojedinim posebice prikladnim mjestima (to se osobito čulo u finalnom stavku Allegro molto) upravo rasipno demonstrira moć svoga virtuoziteta. Bilo je mnogo sjaja u sviranju Mische Maiskog, mnogo prave brioznosti, nepatvorene radosti i silne energije, kojom je ovoga puta, kao što to uvijek i čini, uspio zapaliti publiku. Maisky slušatelja ne ostavlja ravnodušnim, i to je njegova velika kvaliteta. No želja za isticanjem ponekad njegovo muziciranje ne odmiče dalje od čiste površine zvuka. To se ovaj put čulo u drugom dodatku, što ga je uvijek raspoloženi Maisky darovao oduševljenoj zagrebačkoj publici: preludiju iz Prve suite za violončelo solo J. S. Bacha, koji je njegovom predodžbom preoblikovan u stavak nalik na kakvu etidu za violončelo! No to je Mischa Maisky — u mnogočemu neprihvatljiv, ali uvijek očaravajući!