Despotizam bez pokrića

Despotizam bez pokrića

Uređivačka koncepcija emisije sve je samo ne originalna, zanimljiva i kvalitetna, jer Savršeni svijet prečesto izgleda kao kakav komercijalno-filmski časopis oskudna broja stranica

Fascinantno je kako je jedna mala i nebitna emisija, čak i u okviru HTV-a, u svojoj relativno kratkoj povijesti trajanja uspjela izmamiti, a to se i svako malo ponavlja, vrlo loše kritike, pa čak u neku ruku i priličnu dozu bijesa od ljudi koji kritički pišu o televiziji. Filmske emisije na HTV-u u posljednjih se nekoliko godina tako često javljaju i ukidaju, da bi zapamtiti ih sve bilo pravo umijeće. Trenutno na malim ekranima gledamo Savršeni svijet urednice i voditeljice Sandre Antolić. I ima nečega vrlo odbojnog u toj emisiji, gledatelj se svaki put iznova, bez obzira kakvo je njegovo znanje o filmu, osjeti jednostavno uvrijeđenim. A glavni razlog tomu nevjerojatna je antitelevizičnost spomenute voditeljice. U svakom izdanju Savršenog svijeta jasno se osjeća njezina grčevita borba s kamerom, koja ubrzo prerasta u svađu, pa čak i otvoreno vrijeđanje gledatelja. Jasno je da pred Sandrom Antolić stoji golem imperativ za dokazivanjem, a uza sve to i pomalo neshvatljiva želja da se pod svaku cijenu ispadne maksimalno cool. Takav hladan i sarkastičan stil može samo jako dobro nasmijati filmske znalce, budući da spomenutim načinom vođenja Antolićeva prezentira primjerice tako zahtjevna filmološka razmatranja kao što su sadržaji filmova koji sljedećeg tjedna dolaze u naša kina.

Neoriginalno i plitko

Uređivačka koncepcija emisije sve je samo ne originalna, zanimljiva i kvalitetna, jer Savršeni svijet prečesto izgleda kao kakav komercijalno-filmski časopis oskudna broja stranica. Jedna te ista shema ponavlja se iz tjedna u tjedan. Tako gledatelji prvo budu obaviješteni o novim filmskim naslovima, a ti se podaci plasiraju kao da je riječ o vrhunskoj ekskluzivi. Potom slijedi kritika na neki aktualni naslov koju piše gost kritičar, a to je načelo pogubno za emisiju u njezinom kontinuitetu, jer ponekad smo počašćeni vrhunskom i vrijednom analizom, a drugi put ne dobivamo ništa više od prepričanog sadržaja filma.

Usprkos već očekivanim nedostacima emisije, Sandra Antolić uvijek nas iznenađuje. Tako se u izdanju Savršenoga svijeta od 30. listopada grubo i vrlo arogantno ogriješila o kodeks novinarskog i uredničkog ponašanja. Naime, u sklopu najave odlične kritike Damira Radića o filmu Serafin, svjetioničarev sin, Antolićeva se obrecnula na sve hrvatske filmske kritičare kojima vrhunac bavljenja filmom nije proždiranje kanape-sendviča na premijerama i intervjuiranje instant-zvjezdica na režiranoj novinskoj konferenciji nekoga glamuroznog festivala. A takav uvod imamo zahvaliti valjda činjenici što se Antolićeva ne slaže s pozitivnom Radićevom ocjenom rečenog filma. Uza sve to ona eksplicira kako u slučaju hrvatskoga filma kritičari moraju paziti što pišu, da se ne bi komu zamjerili. A to je potpuno deplasirano, barem u ovom slučaju, budući da je Radić poznat kao vrlo lucidan analitičar, ali i čovjek bez dlake na jeziku.

Nepotpisani prilozi

No, valja reći još nešto o problemima emisije koji prije svega uzrok imaju u groznoj neprofesionalnosti. Ni recenzije novih DVD- i VHS-izdanja, ni novinarske reportaže ili intervjui, ništa od toga nije potpisano. To je nepravedno prema suradnicima, koji dakako postoje, ali njihova imena možete uhvatiti, ako ste dovoljno brzi, tek na odjavnoj špici. Tako se stvara dojam da je Antolićeva apsolutna vladarica u Savršenom svijetu, koji je savršen samo i jedino zbog njezine genijalne pojave.

Goran Jovetić