Crni narcis

U povodu ciklusa filmova Michaela Powella i Emmericha Pressburgera u Filmskom centru

U okviru ciklusa filmova britanskoga redatelja Michaela Powella prikazuje se i film Crni narcis, iz 1947. godine, koji se do sada u nas jedino mogao vidjeti na televiziji. Priča je to o životu redovnica u samostanu na Himalaji, a u središtu priče je sestra koju tumači Deborah Kerr, u tom trenutku još samo britanska glumica, koju tek očekuje holivudska karijera. Riječ je, dakako, o kušnjama toga poziva, te životne odluke. I junakinja će testirati svoje vjersko uvjerenje, pa iako neće dobiti potvrde njegove vrijednosti, ipak će ustrajati. Neće to biti izraženo eksplicitno, koliko Powellovom vizualnom retorikom: kamera Jacka Cardiffa uzvisuje junakinjinu dramu. Dakako, u nas se nije prikazivao: iako ne zrači bigotnošću, ipak je već samom temom bio dobrano sumnjiv.

Ono što je zanimljivo u svezi s tim filmom, zanimljivo i neovisno o darovitosti Michaela Powella i njegova tada stalnog koredatelja Emmericha Pressburgera, jest da je to tek jedan iz tadašnjega tematskog trenda u svjetskom filmu, trenda koji se i mnogim autoritativnim povjesničarima filma možda činio marginalnim, pa neka to posluži i kao isprika domaćoj distribuciji.

Naime, u prvom desetljeću nakon Drugoga svjetskog rata niz redatelja najvećega formata realizirao je filmove koji su uglavnom zasluživali veću pozornost, a čija bi se tematika mogla nazivati religijskom. To su bili ili filmovi parabole (najčešće na život Krista) nekog biblijskog motiva ili filmovi suvremene tematike s jasno izraženim religijskim aspektom, a svima je zajednička bila crta moralističnosti i duboko uvjerenje glavnih likova u njihovu misiju, misiju koja nadilazi svakidašnja dobročinstva. Među ostalima, bili su to, uz Crnoga narcisa, filmovi Lea Mac Careyja Zvona Sv. Marije (1945), Johna Forda (Bjegunac /1947/ prema Grahamu Greeneu i Tri kuma /1949/), Roberta Rossellinija (Ljubav /1948/ i Franjo Asiški, božji lakrdijaš/1950/), Roberta Bressona (Dnevnik seoskog župnika, 1950), Alfreda Hitchcocka (Ispovijedam se, 1952), Carla Theodora Dreyera (Riječ, 1955), Alessandra Blasettija (Fabiola, 1948). Lista bi bila šira, no manje važne redatelje ne spominjemo, nego samo one bez kojih bi svjetski film bio itekako krnj. A bio bi krnj i bez njihovih glumaca, pa spomenimo samo Annu Magnani, Henryja Fondu, Johna Waynea, Montgomeryja Clifta, Ingrid Bergman, Michele Morgan...

Svijet je tek bio izišao iz rata, i prevladavale su filmske priče o ratnim strahotama, o nedjelima fašista, o stradanju naroda. S obzirom na teme iz neposredno poratnoga razdoblja, prevladavale su, pak, one o stradanju (siromaštvu) puka, koji je nastavio patiti i nakon rata. Međutim, dio sineasta, i to vodećih, pokušao je transcendirati fizičke, materijalne strahote. Oni su krenuli u potragu za uporištem, osloncem koji nadjačava bure vremena. Neki su ga našli u ideologiji, neki ako nisu zastupali određenu ideologiju u kritici postojeće ideologije ili životne prakse pa su među tima bili i filmovi protiv smrtne kazne, kao i oni koji u podneblju hladnoga rata zagovaraju mirotvorstvo — o čemu smo već pisali u povodu televizijskoga prikazivanja Wylerova filma Prijateljsko uvjeravanje (1956). Ta tendencija filma koji nazivamo religijskim nije zamrla ni nakon ovoga poslijeratnoga vala, ali u daljim djelima uglavnom je nedostajalo stvaralačkoga žara koji je odlikovao spomenute filmove. Nedostajala je i ona uglavnom asketska dimenzija u stilu, posebno karakteristična za filmove Bressona, Rossellinija i Dreyera, koja je bila primjerena takvoj tematici. Prevladao je spektakl, a ono spektakularno (boja, široko platno, masovne scene) nije odveć uvjeravalo u snagu skromnosti i žrtve.

No, napravimo skok prema današnjim danima. I u ovom, čini se, samozadovoljnom svijetu, javljaju se filmovi koji nastoje uvjeriti da postoji i nešto izvan neposredna čovjekova domašaja. Kao uglavnom i većina onih što nastadoše nakon Drugoga svjetskog rata, nisu to filmovi ni apologetski ni bigotni ni usmjereni u određenom religijskom smjeru, nego upravo svojevrsni moraliteti, ponekad i prikriveni u tom smislu, u kojima se nazire želja za nekim duhovno usmjerenijim izlazom iz krize, izlazom koji svakako nije politično intoniran. I dostatno je sjetiti se Scorseseovih filmova do 1980. u njegovim filmovima dominira figura Krista, nakon toga javlja se figura Đ avla, a kad je on odradio svoje, Scorsese se uputio do dalaj-lame (Kundun). A tu je onda i Lars von Trier (Lomeći valove) i naš Lukas Nola (Nebo, sateliti), odnosno to su već filmovi o Bogočovjeku, ideja kojoj je u filmu bio preteča Rossellini. Taj trend očevidno je u tijeku, što pokazuje da se jedan tip sineastičke inspiracije nije iscrpio. Nadajmo se da on nije u svezi s budućim razlogom, istim što je doveo do onoga Powellova.