Borba za Rushdiea

Borba za Rushdiea

London Činjenica da će Rushdiev roman Djeca ponoći konačno na kazališnu scenu nije toliko uzburkala londonski kazališni život koliko je to napravilo otkriće da je u pravoj borbi za autorska prava Royal Shakespeare Company pobijedila National Theatre. Redatelj Tim Supple, dramaturg Simon Reade i sam Rushdie već dugo rade na adaptaciji o kojoj su pregovarali s National Theatreom, ali je RSC pokazao znatno jaču želju za projektom. Spektakularna produkcija jednog od najvažnijih romana s kraja 20. stoljeća, pisca koji je već godinama u užem izboru za Nobelovu nagradu, premijeru će doživjeti u siječnju. Nakon toga predstava će u Londonu igrati pet tjedana, nakon čega seli na istok Amerike, gdje će odigrati serijal, da bi se opet na dva mjeseca vratila u London. Odmah nakon objave pobjede RSC u borbi za autorska prava Djeca ponoći postala su predstava koja se s nestrpljenjem očekuje, a već se čuju i prvi komentari o nemogućnosti adaptacije takva djela za kazalište.

Dvije dame, o drami da se i ne govori

London, još jednom Dok čekate da se Rushdie pojavi na sceni, britanska prijestolnica nudi vam niz kazališnih senzacija, a najveću pozornost izaziva scenski duel dvije velike dame britanskoga kazališta. Duel je, naravno, isključivo kreativan, a dvije su dame Judi Dench i Maggie Smith, u povijesnom prvom zajedničkom susretu na sceni u novom komadu Davida Harea The Breath of Life u režiji Howarda Daviesa u Theatre Royal. Brojne kritike o predstavi slažu se u dvjema stvarima: da nova Hareova drama o ženi u zrelim godinama koju je ostavio muž i koja sad posjećuje bivšu ljubavnicu istog tog svog muža i nije nešto. Hare je sigurno vidio boljih kazališnih dana, ali zato igra dviju prvih dama (nitko se ne usuđuje spomenuti koja bi bila prva, a koja druga) obilno nadoknađuje nedostatke komada. Smith je obično genijalna, a Dench fascinatna. Osim u onim kritikama gdje je prva fascinatna, a druga genijalna. Glumačka poslastica, u svakom slučaju.

Češki antijunak slavi

Prag I Česi imaju svog genija, ekvivalent Einsteinu izumio je žarulju, telefon i dinamit, ali su mu izume oteli drugi. Bio je i istaknut filozof, najpoznatiji po teoriji eksternalizma, u kojoj kao središnja mudrost stoji tvrdnja »stvari su točno suprotno od onoga za što ih se obično drži«. On se zvao Jara Cimrman, Čeh je, po njemu se čak zove i kazalište koje ovih dana obilježava 35 godina rada i jedini je problem što je riječ o — fiktivnom karakteru. Njegovi su kreatori Zdenek Sverak i Ladislav Smoljak, koji su ga još 1966. od lika iz uspješne radiosatire pretvorili u fiktivnog junaka, posvetili mu kazalište i u međuvremenu realizirali četrnaest kazališnih projekata i tri filma o temi njegovih senzacionalnih uspjeha. Cimrman je postao nacionalni antijunak po kojem je čak nazvano nekoliko ulica. Projekt za proslavu kazališne obljetnice zove se Afrika, a govori o skupini čeških istraživača koja otkriva skriveno afričko pleme čuveno po svijetloj koži i sposobnosti da nauči češki za svega dva tjedna. Istraživači odlučuju zemlju anektirati Češkoj, što je s obzirom na geografsku udaljenost od matice zemlje ozbiljan problem. Afriku je kritika ocijenila urnebesnim križancem Švejka i Kafkina Dvorca u duhu Montyja Pythona.

Zovem se Wilson, Lanford Wilson

New York Poznata njujorška skupina Signature Theater Company sezonu je posvetila Lanfordu Wilsonu, jednom od najpoznatijih suvremenih američkih dramatičara. Posljednja produkcija Book of Days, u režiji Marshalla W. Masona, Wilsonov komad iz 1998. koji govori o jačanju kršćanske desnice u Americi, na primjeru maloga provincijskog grada, pun je kazališni pogodak. Smještena u sredinu u 20. stoljeća i duh poznat iz nekadašnjeg serijala Gradić Peyton, predstava je uspješna kritika malograđanštine i licemjerja, s mnoštvom odličnih glumačkih kreacija, koja još jednom podsjeća koliko je Wilson dobar i aktualan dramatičar.

Jasen Boko