Bombardiranje kazališnim izazovima

Bombardiranje kazališnim izazovima

U režiji Claude Regyja 4. 48 Psychosys je monodrama u kojoj Huppertova tek u nekoliko scena dijalošku pomoć dobiva od glumca Gerarda Watkinsa

Jesen i početak zime u pariškim kazalištima uvijek su najuzbudljiviji dio sezone. Ne samo zato što je to vrijeme održavanja Jesenjeg festivala, koji okuplja najbolje iz svijeta kazališta, glazbe, filma i umjetnosti, nego i jer u prijestolnicu dolaze sve one grupe i produkcije koje su obilježile ljetnu festivalsku sezonu u provinciji. Sve što je vrijedilo u Avignonu i na brojnim ostalim festivalima tek nešto nižega ranga stiže u Pariz kako bi se dokazalo i pred prijestolničkom publikom.

Tako je prošloga tjedna na Jesenjem festivalu veliku pozornost izazvala predstava argentinsko-španjolskog pisca i redatelja mlađe generacije Rodriga Garcie After Sun. Riječ je o radikalnom zarezivanju u ideju kazališta, ali i u srž građanskog društva. Garcia (1964), kompletni kazališni autor vrlo osobene estetike, pravi je enfant terrible novog europskog kazališta, scenski provokator koji je stalno na granici dobra ukusa, ne samo kazališnog.

After Sun, igran u petnaestak izvedbi u Théâtre de la Cité Internationale, predstava je u kojoj dvoje glumaca, Patricia Lamas i Juan Loriente, rade štošta, čak i glume. Plešu, ulaze u duge rasprave, skidaju se i igraju tabuima, stalno komunicirajući s publikom ne obazirući se na političku ili bilo koju drugu korektnost. Kad odrade obvezni dio, dolazi improvizacija koja uključuje i publiku (»Garcia nam je rekao da sad razgovaramo s vama i nije nam ništa napisao za ovaj dio«) i na kraju se pet dobrovoljaca iz publike nađe na sceni s vlastitim gaćama na glavi, a sve kako bi ilustrirali osnovne postavke filozofije života Rodriga Garcije.

Od cirkusa do kazališta

Onima kojima je Garcia dosadan ili mučan — a takvi nisu rijetki — utjehu su mogli potražiti u — cirkusu. I kao što Garcia nije isključivo kazalište, tako ni grupa Les Arts Sauts s predstavom Kayassine nije isključivo cirkus. Francuzi su posljednjih godina s nekoliko kazališnih grupa koje eksperimentiraju na granici cirkusa i kazališta izazvali pravu cirkusku epigonsku modu po cijelom svijetu, a sama grupa Les Arts Sauts pripada kraljevima toga hibridnog žanra, što dokazuju brojnim svjetskim gostovanjima. U velikom šatoru, odnosno pod njegovim svodom, umjetnici na trapezu od cirkusa rade kazalište — i obrnuto.

Mezzosopranistica Pascale Valenta, uz pomoć nekoliko vrsnih instrumentalista, obješenih pod svodom šatora, svojim glasom komentira, vodi i prati umjetnike trapeza, a sve se zbiva uz uživo izvođenu glazbu. Kayassine nije cirkus, bolje trapeziste naći ćete u mnogim svjetskim arenama, nije ni koncert, ni kazalište, ni opera. Hibridni žanr u koncepciji sadrži dovoljno kazališnih elemenata da bude tretiran kao originalni glazbenoscenski izraz atraktivne vizualnosti, s dramaturški promišljeno raspoređenim dozama akrobatike, humora, glazbe i zračnog baleta. Ne, nije riječ o cirkusu koji se pokušava prodati pod kazalište ni o kazalištu koje bi htjelo biti cirkus. Bolji poznavatelji kazališnih prilika u Parizu, koji su odgledali baš sve što je u posljednja dva i pol mjeseca prošlo kroz ovaj grad, tvrde kako je riječ o najzanimljivijem scenskom događaju jeseni.

To su počasno mjesto zaslužili u zaista jakoj konkurenciji. U Brookovu Theatre des Bouffes du Nord jedna od najvećih francuskih glumačkih zvijezda Isabelle Huppert ove je jeseni igrala u drami Sare Kane 4.48 Psychosys, posljednjem kazališnom radu britanske autorice koja se malo nakon toga ubila. U režiji Claude Regyja 4.48 Psychosys je monodrama u kojoj Huppertova tek u nekoliko scena dijalošku pomoć dobiva od glumca Gerarda Watkinsa. Dvosatna predstava ne samo da je monolog nego je nepokretan monolog, u kojem Huppertova igra praktično jedino grimasom. Geste su ograničene na povremeni pokret jednom rukom. Ta reducirana i čisto glumačka predstava, koja se stalno događa u krupnom planu, potpuna je suprotnost dinamici Kayassinea, sve što je tamo prema vani i naglašeno ovdje je unutarnje, umjesto eksplozije Huppertova implodira, a zvučna senzacija ustupa mjesto tišini.

Raznolikost. Baš to mogla bi biti temeljna riječ kad se govori o kazalištu u Parizu, ne samo ove jeseni. Za razliku od recimo londonske scenske živosti, koja je obično vezana uz komercijalni West End, u Parizu ima svega. Pa i Engleza, jer početkom prosinca u kazalište MC93 smješteno na periferiji grada, u Bobignyju, koje sezonu gradi od vrsnih kazališnih gostovanja, dolazi Theatre de Complicite s posljednjim radom Simona McBurneya Mnemonic, predstavom koja je obišla mnoge festivale i bivala nagrađivana. U Bobignyju je donedavno gostovao i Arpad Schilling sa svojim kazalištem Kretakor s dvjema novim predstavama Leonce i Lena i Hazam, Hazam, koje su izazvale znatnu pozornost kulturne javnosti, jer ipak je riječ o jednom od najzanimljivijih mladih europskih autora.

Kako sam pojeo psa

Na jesenjem festivalu upravo se u Theatre de la Bastille počela prikazivati drama Tout est calme nastala po djelu Thomasa Bernharda Über allen Gipfeln ist Ruh u produkciji flamanske grupe STAN (Stop Thinking About Names), a za dva tjedna slijedi novo uzbuđenje, poznati ruski autor-glumac Eugen Griškovec predstavlja se monodramom Kako sam pojeo psa. Pravo umjetničko bombardiranje kazališnim izazovima u zanimljivoj kombinaciji domaćih produkcija i kvalitetnih gostovanja u Parizu je ovih dana — svakodnevica.

Nakon svih spomenutih produkcija koje kazališno provociraju u raznim smjerovima, osim ako niste zreli za kazališnu mirovinu, teško ćete se odlučiti na posjet nekom od komercijalnih kazališta. Odete li ipak tamo, na Montparnasseu, u središtu komercijalne scenske umjetnosti, možete pogledati najnagrađivaniju parišku predstavu prošle sezone, s čak šest Molierea (francuskog ekvivalenta Nagradi hrvatskoga glumišta) La boutique au coin de la rue (Dućan iza ugla) dramu Miklosa Laszla, smještenu u Budimpeštu tridesetih godina i tipičnu melodramu razdoblja u režiji Jean-Jacques Zilbermanna. Drama dakako završi sretno, a predstava je nagrade zaslužila, ali nakon svih scenskih provokacija u kojima ste sudjelovali djeluje kao šećerna vodica za laku noć.

A noć u Parizu nikad nije laka, ali to je već sasvim druga priča.

Jasen Boko