Bečka egzotika

Bečka egzotika

Razumijevajući žrtve, austrijski autori dokidaju temelje nesnošljivosti; umjesto da upiru prstima u vlastite sunarodnjake na velikom platnu, počesto će izvođenje zaključaka prepuštati sunarodnjacima koji ispred tog platna sjede

Uvijek je dobro upoznati se s onim što vam rade susjedi. Među hrvatskim redateljima čini se da tako rezonira jedino Matanić, sudeći po Djevojkama: no čak i ako ostavimo malograđansku mizantropsku znatiželju po strani, nemoguće je stvarati relevantna djela ako im ne znamo kontekst. Srpsku kinematografiju u proteklih smo pet godina dobro upoznali; makedonska i slovenska imale su prošle godine razmjerno opsežne retrospektive u KIC-u; Bosanci su dobili Oscar, a dio njihove produkcije upravo nam donosi Off-On the Road Film Festival; mađarska su, pak, dostignuća znana televizijskim gledateljima, premda nisam zapazio da smo Belu Tarra imali prilike vidjeti ondje gdje mu je mjesto, u kinu. Obilazak susjedstva nastavljamo recentnom retrospektivom politički angažirane filmske produkcije Republike Austrije, ljubaznošću Filmskoga centra održanom nedavno u Kinoteci i Teatru Exit. Tako otkrivamo da su Austrijanci, više od svih naših susjeda, pa čak i od nas samih, veliki obožavatelji gledanja u tuđe dvorište.

Premda sam neke naslove otprije poznavao, doista se nisam nadao da će pojam angažiranosti u austrijskom kontekstu mahom konotirati pripovijedanje o strancima. Znam da je Austrija poželjno utočište izbjeglicama iz manje sretnih zemalja, od susjedne Češke pa sve do Meksika, no nekako sam očekivao da domovina Jörga Haidera o svojoj ksenofobiji progovori ponešto izravnije. Sudeći po viđenome, suvremeni su austrijski filmski stvaratelji posve svjesni toga neodesničarskog fenomena. Svejedno, draže im je o njemu govoriti suočavanjem gledatelja s onima protiv kojih je ksenofobija usmjerena. Razumijevajući žrtve, austrijski autori dokidaju temelje nesnošljivosti; umjesto da upiru prstima u vlastite sunarodnjake na velikom platnu, počesto će izvođenje zaključaka prepuštati sunarodnjacima koji ispred tog platna sjede.

Rusi dolaze

Ciklus je otvorio film Moja Rusija (Mein Russland) Barbare Gräftner, snimljen ove godine. Kao uvodno ostvarenje, ova komedija manira, snimljena digitalnom videotehnikom, predstavlja dobar estetski i tematski reper. Priča se vrti oko sraza dvaju plemena, dostojanstvom ne naročito sličnih, u vrloj Vijeni: namjesto Romea i Julije, imamo Austrijanca Hansa i ukrajinsku Ruskinju Anu. Njezina obitelj dolazi upoznati njegovu, što dovodi do sraza kultura u kojem najviše trpi Hansova majka Margit. Otkrit će se da je Ana život u Austriji započela kao striptizeta, što će stvoriti određen stupanj napetosti, ali nipošto onoliki kakav bi ovakvu konceptu donio, primjerice, Billy Wilder — da spomenem tek jednog od velikana s čijim se nasljeđem suvremeni austrijski film mora nositi. Stilski srodan ostvarenjima Dogme, taj film odlikuje se preciznim, antropološkim opažanjem razlika (Gräftner je doktorica medicine), kojemu ne nedostaje topline i duha. Film je time nemjerljivo zreliji od Ruskog mesa, jedinoga hrvatskog filma koji se, barem načelno, bavio problematikom tjelesne eksploatacije Ukrajinki.

Česi ostaju

Dugometražni dokumentarac Ulricha Seidela Treba računati s gubitkom (Mit Verlust ist zu rechnen) snimljen je prije deset godina na austrijsko-češkoj granici, u dva usporediva sela s dvije strane. Protagonisti su mu ili iznimno stari ili iznimno groteskni ljudi: dapače, čini se da je Seidelu groteska toliko bitan dio filmske estetike da mu je nominalna ljudska priča pala posve u drugi plan. Ovdje ima razmjerno zanimljivih narativnih momenata, poput otkrivanja sudbine Nijemaca u Češkoj nakon rata, no ni jedan nije razvijen do točke koja bi gledatelju pružila ozbiljniji uvid. Nisam siguran da sam u filmu uspio uočiti bilo kakvu prispodobivu okvirnu strukturu, a često sam se pitao i na osnovi kojih je razloga uspostavljen slijed kadrova, tako da je film iscrpljujuć za gledanje i prilično nepoticajan za razmišljanje. Slične dokumentarne portrete marginalaca u nas je posljednjih godina počeo raditi Tomislav Mršić s manje pretencioznosti, više humanosti i nemjerljivo duhovitije.

Srbi odlaze

Seidelova cerebralna paraliziranost posve je strana pet godina starome Jugofilmu Gorana Rebića. Riječ je o austrijskoj produkciji (Rebić već više od trideset godina živi u Beču); ipak, Jugofilm bi bilo uputnije promatrati u kontekstu suvremene jugoslavenske produkcije, kad austrijska ne bi bila toliko posvećena problematici svoga odnosa prema strancima. Slično daljnjim filmovima u ciklusu, ovo je priča bez bitnijih austrijskih likova, posvećena srpskoj obitelji koja nije posve uspješno izbjegla rat i mobilizaciju. Širi je politički kontekst, kao i u dobru dijelu pravih jugofilmova, svaljen na pleća protagonista; Rebić je kao mlad redatelj (r. 1968) ipak dovoljno vješt promatrač da nekolicini pridoda individualnu opipljivost. Teško mi je naći mu pandana u našoj produkciji, izuzmemo li vrlo hrvatsku opsjednutost prefiksom jugo- za imenovanje svega što dolazi iz te zemlje.

Povijesni kontekst na sličan način tvori glavno jamstvo relevantnosti suvremene austrijske produkcije. Sve i ako među ova tri filma nema antologijskih ostvarenja, Austrijancima valja priznati da su osviještenošću različitosti — i, točno, svojom angažiranošću — odškrinuli vrata izlasku vlastite zemlje iz stupice izolacionizma. Što je pak ključna pouka koju mi sami možemo izvući iz ovoga pogleda preko susjedova plota.

Vladimir C. Sever