Nadmarioneta

Nadmarioneta

Zlatno je pravilo: neka se čovjek oslobodi pomisli da postane nadlutka, a lutka neka se riješi tereta pretvorbe u čovjeka. Dakako, to je nemoguć ideal, lišen realne osnove, jer bez takve, obostrane želje, marionetsko kazalište zvano povijest ne bi funkcioniralo kao dosad

Putujući na mjestu, naišao sam na termin nadmarioneta (Craig) i to me otisnulo. Zapravo, oduvijek me zanimao odnos čovjeka spram lutke, a neobično je otkriće da se mogu uspostaviti i odnosi između nadčovjeka i nadlutke u zadanom smjeru borbe za ravnopravnost. Zlatno je pravilo: neka se čovjek oslobodi pomisli da postane nadlutka, a lutka neka se riješi tereta pretvorbe u čovjeka. Dakako, to je nemoguć ideal, lišen realne osnove, jer bez takve, obostrane, želje marionetsko kazalište zvano povijest ne bi funkcioniralo kao dosad. Tajna je ekspresivnosti lutke u neostvarenim ljudskim mogućnostima, kao što je uglađeno čovjekovo ponašanje aluzija na nevidljive konopce koji mu odozgo pokreću lice, udove i šake. Lutka kao takva nema sudbine osim ako to nisu uzice koje je omeđuju, drže i raspolažu njome. Taj stupanj prikazljivosti i nemoćna udivljenja doživljavamo u svakodnevnom teatru života. Najintrigantnije kod lutke je pritom njezina protuslovna, karakteristična neosobnost; naime, lutka je s jedne strane tipizacija i zamjena realnoga ljudskog oblika, lica i trupa, a s druge izražajno fokusiranje svega onog iskošenog i nerazvidnog u čovjeku. Tomu se pridružuje i paradoksalan sklop mehaničke osjećajnosti. Što više živimo u automatiziranom ili dirigiranom svijetu, to smo joj bliži, bila ona prosječna ili nad.

Indijsko seoce Mithura

Od običnog guignola preko manekena do nadmarionete postoji i cijela jedna književna putanja koja ide od Kleista, Sandove, Maeterlincka, Schulzove teorije lutaka-manekena, te mnogih drugih. Tako je i redatelju Edwardu Gordonu Craigu svojedobno i mogla pasti na pamet tako radikalna ideja da makne žive glumce sa scene i zamijeni ih nadmarionetama veličine šest stopa po uzoru na stare grčke tragičare i njihovu uporabu impersonalne maske. I glumac se, po njemu, morao preodgojiti u nadmarionetu kako bi njegova neoživljena figura vratila dimenziju obrednosti u kazalište.

Sjećam se i lutkarskog zapažanja za svog putovanja u indijsko seoce Mithura, mjesto Krišnina rođenja, pretvorena u hram. Evocirajući uspomenu na razne faze njegova života, tamošnji ljudi postavili su neku vrst marionetskog kazališta koje je bilo odvojeno ožbukanim pregradama, kao scenama iz njegovih različitih života. U jednoj od njih Krišna se prikazivao velikim junakom i oštrom sabljom rezao napola hudoga majmuna. Kao lutka bio je uključen u struju, i njegove kretnje ponavljale su se u beskraj: tako je Krišna više puta zamahivao, a majmun bio posječen u predjelu trbuha, ali se opet vraćao među žive da bi ga Krišna istim pokretom rasjekao. No nikad nije ni mogao dovršiti posao ubijanja iz tehničkih razloga programirana ponavljanja udaraca. Meni se to činilo pomalo smiješno, električki groteskno, kao okrutna varijanta Muppet Showa, ali kad sam se primaknuo preblizu da vidim izraze lutaka došao je čuvar hrama i upozorio me da se ne primičem željeznoj pregradi: »It’s a holy place« — rekao je opominjućim glasom. To prijeteće povezivanje sakralnosti i lutke te čuvarevo lice otada su mi se urezali u mozak. Pa nije valjda da oni vjeruju da su im bogovi lutke — pomislio sam, relativno kritički. No u toj pretpostavci razborita osporavanja ležala je i varka: zašto sam toliko sumnjičavo raspoložen prema indijskim bogovima-lutkama, inače posve benignim, a zaboravljamo koliko smo mi, Europljani, često zapadali u ludilo nadmarionete. U fetišizam koji se preobrazio u fašizam. Nije li posrijedi služenje istoj, materijaliziranoj fikciji? TF mi smo je izmislili i proveli na razini planeta. Nietzscheov san o Übermenschu, koliko god bio pogrešno protumačen ostvario se u obliku najokrutnije Übermarionette dvadesetog stoljeća, s brčićima rezanim u kvadrat (u Europi i Americi odnedavno se prikazuje autorizirana verzija glasovitoga Chaplinova filma o Dolfiki).

Lutkice moja mala

Postoje i cinični produžeci iz nedavne povijesti. Kad je ratni zločinac Slobodan Milošević tješio svoga klempavog i iskompleksiranog sina Marka riječima (prema transkriptu): » Ma lep si ko lutka«, tu ima nešto od banalnosti obiteljskog zla o kojoj je govorila Hannah Arendt u odnosu na plinskog instalatera Eichmanna, i s osloncem na pretpostavku da većina roditelja tepa svojoj djeci: »Lutkice moja mala!« Jesu li to samo slučajne paralelnosti koje se događaju u praksi života, ili imaju neko skriveno značenje?

Za djecu je, primjerice, normalno da se poistovjećuju s lutkama jer zbog nedostatka kritičke svijesti misle da su one žive. A ono što je za djecu lutka za odrasle je kip — jer su s vremenom izgubili smisao za igru i postali savršeno ozbiljni. Pa pate i od pigmalionskih ambicija. Zlatno tele nije ništa drugo do vrst nadmarionete, kao što su brojni kipovi Lenjina-Staljina gigantskih razmjera također proizašli iz nadmarionetskog sustava. Hajdemo sad nagađati da to što su ljudi počeli štovati kipove možda potječe od njihova odnosa prema prvobitnim totemskim i poslije, sofisticiranim lutkama, odnosno vraća ih u bezbrižno stanje kad nisu imali kritičke svijesti; kažem možda, jer netko je drugi mislio za njih i umjesto njih. Abdicirali su od ljudskog u korist marionetskog u njima. Tako je lutka kao prvi fetiš (a neki sa svojim plišanim medom spavaju cijeli život) odigrala neku malu, prijelaznu ulogu prema idolima koji su najveća prijetnja monotestičkim religijama, i ne samo njima.

Sve te poveznice ostale bi na razini asocijacije da nam suvremena zbilja ne pokazuje da je scena otvorena i dalje. Današnji globalizirani svijet preobražava i demokratske zemlje u marionetske režime koji su virtualnim linijama ovisnosti konektani s nekom zastrašujućom centralnom nadmarionetom. U njima je valjda najteže vratiti dostojanstvo čovjeku i dostojanstvo lutki. Ili ih barem nekim čudom — odvojiti.

Dražen Katunarić