Arsen i stare ljubavi

Arsen i stare ljubavi

Plod mediteranskoga podneblja i gradskih vizura, svjetski priznati kantautor koji tvrdi da »ni jedno vrijeme nije moje«, dokazao je još jednom da je za sva vremena i »...još uvijek ovdje«

Kada se na sceni jesenskoga ugođaja, ukrašenoj zlatnožutim lišćem i tapiserijom istoga tona u pozadini, pojavio čovjek u crnom, prepuna dvorana ZKM-a ustala je na noge i tako pozdravila našega najlucidnijeg i najsenzibilnijeg kantautora. Jer, Arsen Dedić autor je za sva vremena, čije su skladbe, stihovima i ugođajno, bilo da je riječ o ljubavnim ili društvenim temama, uvijek pogađale bit i, uz to, vječno donosile nešto što je iznenađivalo i najiskusnijeg slušatelja. Povod ovome nastupu bilo je predstavljanje posljednjega Arsenova albuma, Kinoteka, prema autorovim ironičnim riječima — »posvećena filmu«. Dakako da ovaj opus donosi mnogo više, jer Arsen Dedić, prema riječima Darka Glavana s omota albuma, »nema više vremena za nevažne ploče«.

Arsen je koncert započeo vrlo sigurno, uvodnom skladbom novoga albuma, višeznačnom Život se troši kao kreda, sam na pozornici uz glazbenu matricu. Već u sljedećoj, Kući za ptice, mikrofon je (kao i na albumu) prepušten supruzi, koju je Arsen najavio kao »Gabrijelu Novak«. Uz klavirsku pratnju sina Matije i lijepu trubu Davora Križića, Gabi je sugestivno, s dosta fraziranja, izvela skladbu koja joj, očito, osobno dosta znači. Uslijedio je klavirski solo-nastup Matije Dedića, skladbom Varoške impresije (uz Arsenovu najavu: »valjda i s nešto posvete roditeljima«).

Potom je za klavirom, za seriju skladbi »iz vremena kad smo počinjali«, Matiju zamijenio Arsenov dugogodišnji suradnik Branko Bulić. Čuli smo tako klasike poput Sve što znaš o meni, Ni ti ni ja, Tvoje nježne godine, Stara pjesma, Le Meteque (snimljen i za novi album), koje je Dedić odreda izveo nadahnuto, bez imalo manire i s, tek ponegdje, malo nostalgičnoga tona. Taj dio završio je nježnom Dida moj, prepunom osjećaja djetinjstva i intenzivnih emocija vezanih uz sadašnjost.

Materijalu s posljednjeg albuma Dedić se vratio duetom s Danijelom Biffelom iz skupine Pun kufer, Na balkonu, skladbama Politika i ljubav i Posljednji tango u Đ evrskama, lucidnom tangu u kojem se nabrajaju sela iz šibenskoga zaleđa, čiji je tekst svoju premijeru doživio baš na stranicama ovoga lista. Klasicima se Arsen vratio, uz Bulićevu pratnju, skladbom (»jedna želja koju moram ispuniti«) Otkako te ne volim, potom, uz pratnju Matije, Mladena Barakovića (kontrabas) i vlastite flaute, Sve te vodilo k meni te Nisam ti dospio reći, tri iznimno emotivne kompozicije.

Dio nastupa uz sami kraj bio je u nešto tamnijem tonu, koji je Arsen, uz vlastitu klavirsku pratnju, započeo komorno, stihovima: »Zaboravlja se, zaboravlja...« i ugođajem južine, nastavio teškom skladbom o mržnji, zlu i suludosti, odnosno pesimizmu istine, Tko stoji iza mene, a završio misaonim i tamnim Završnim songom (»Sad kad na vrata kuca smrt«).

Na samome kraju, uz Arsenovu primjedbu »da se rastanemo u miru« te odgovorom na Gabino: »Bio si divan« — »Da, pružio sam svoj minimum«, čuli smo njihov duet Original Soundtrack, koji je popratio dug pljesak, nagrađen bisom, ponovo u duetu s Gabi, prekrasnim Tinovim Odlaskom i klasikom Kuća pored mora. Duboko emotivni kraj nadopunjen je Matijinom solo-varijacijom na temu Ni ti ni ja, s očevom rukom na ramenu.

Bio je to pravi Arsenov nastup, ovaj put obogaćen kvalitetnim gostima. Konferansa je ovom prigodom bila nešto manje sarkastična, cinična i duhovita nego obično, tek s povremenom natruhom ironije. Iako promocija novoga albuma, koncert je dobrim dijelom zvučao i kao svojevrsna retrospektiva umjetnika. Jedina je šteta što je u publici bilo isuviše uzvanika i »uzvanika«, od kojih mnogi nisu ni približno osjetili senzibilitet izvedbe, niti stvorili pravi ugođaj. Bilo je, nažalost, premalo mjesta za prave Arsenove poklonike, koji njegov rad prate s dužnom pozornošću. Ovom prilikom Arsen Dedić zaslužio je bolju publiku, osobito što se radilo o komornome prostoru koji savršeno odgovara Dedićevu formatu.

Možda prvi put, na trenutke, uspijevali smo vidjeti ogoljene emocije zrela autora, posebno u otkrivenim osjećajima prema obitelji, o kojoj je, do sada, na svojim nastupima govorio samo u šali. Bilo je lijepo ponovno čuti vrhunce umjetnikova opusa, kao i novije kompozicije i suradnju s mlađim suradnicima. Plod mediteranskoga podneblja i gradskih vizura, svjetski priznati kantautor koji tvrdi da »ni jedno vrijeme nije moje«, dokazao je još jednom da je za sva vremena i »...još uvijek ovdje«.

Velimir Cindrić