What next, arhići?

What next, arhići?

Venecijanski je bijenale tijekom godina izgradio status najvažnije smotre suvremene arhitekture. U novom terminu i kraćeg trajanja nego obično (od 7. rujna do 3. studenog), 8. međunarodna izložba arhitekture NEXT istražuje neposrednu budućnost svjetske arhitekture i urbanizma reprezentativnim izborom više od 140 projekata što će obilježiti sljedeće desetljeće. Takva koncentracija kvalitete, i arhitektonskih zvijezda, na jednom mjestu i još k tome u našem neposrednom susjedstvu, prilika je koja se ne propušta

Stoga sam i ove godine pohodio Veneciju, ovaj put mnogo opuštenije nego 2000, kada smo na prošlom arhitektonskom bijenalu reprezentirali našu zemlju. Kada ste u Veneciji, i još ako je prekrasan sunčan dan, javlja se dvojba — ležerno se prepustiti njezinim čarima ili najprije disciplinirano obaviti zadaću zbog koje ste došli. Jer, kao što je zapisao Hugh Pearman, »uvijek postoji lagani osjećaj apsurdnosti, biti u najljepšem gradu na svijetu i onda se zabiti u zamračene prostore kako biste vidjeli čime su trenutno opsjednuti svjetski arhitekti«. Izlaz iz dileme i ovaj se put ponudio u kompromisnoj formuli business & pleasure, pri čemu se posao, koji je dobio prvenstvo, ubrzo pretvorio u zadovoljstvo. I to stoga što su Deyan Sudjic, izbornik ovogodišnjega bijenala i njegov tim suradnika napravili odličan posao.

Dugi jezik

Sudjic, londonski kritičar/kurator i recentni urednik ugledna časopisa »Domus«, naslijedio je na mjestu direktora bijenala arhitekta Fuksasa, koji je navodno najuren zbog svoga duga jezika. Slijedeći aktualne svjetske trendove, usmjerene tvarnom karakteru arhitekture; ali i sa željom da bude drukčiji, Sudjic je odabrao dijametralno suprotan pristup od svog prethodnika. Njegov izbor sabire (gotovo) sve najbolje što će se dogoditi u svjetskoj arhitekturi u sljedećih desetak godina, pokazujući nam što će se i kako graditi, iz čega je i izveden naziv izložbe NEXT, a umjesto virtualnih fantazija, cyber prostora i videa, koji su posljednjih godina dominirali u prezentaciji arhitekture, ovogodišnji se Bijenale vraća klasičnom repertoaru nacrta, crteža, fotografija i modela ustrajavajući na fizičkom, materijalnom i taktilnom. To se osobito odnosi na postav u Arsenalima, gdje je po već ustaljenoj shemi izložena izbornikova selekcija, dok je drugi dio bijenala predstavljen u nacionalnim paviljonima lociranim u obližnjim Giardinima.

Minimalizam u postavi

Autori su očito bili upućeni da ostvarenja prezentiraju ponajprije maketama, što većim i realističnijim, to bolje, tako da prostorima Arsenala dominiraju modeli velikog mjerila i prototipovi dijelova građevina u naravnoj veličini i stvarnim materijalima. Uvjerljivosti izložbe pridonosi i čisti, minimalistički postav Johna Pawsona, koji se odlično uklopio u veličanstvenu prostornost pomalo oronulih hala užarije i barutane. Izlošci su grupirani u tematske sekcije prema tipologijama: stanovanje, muzeji, neboderi, rad, komunikacije, slobodno vrijeme, kupnja, obrazovanje, crkva/država i planiranje gradova. Glavni kriterij izbora bio je kvaliteta i relevantnost projekta, a na izložbi je zastupljeno devedesetak autora u rasponu od mladih nadolazećih lavova do etabliranih svjetskih asova. Od velikih faca prisutni su gotovo svi — Norman Foster, Renzo Piano, Jean Nouvel, Tadao Ando, Toyo Ito, Arata Isozaki, Frank Gehry, Zaha Hadid, Daniel Libeskind i drugi, jedino nedostaje Rem Koolhaas. Posebno je spektakularna sekcija nebodera u kojima su jedan pored drugog projekti Piana za New York Times, Fostera za londonski Swiss Re i Nouvela za barcelonski toranj Agbar, dok uvijek zanimljiva stambena tipologija najveću pozornost privlači kompleksom komune uz Kineski zid, zajedničkim ostvarenjem kineskih i stranih arhitekata, te Milenijskom kućom za katarskoga šeika koju je osmislio Arata Isozaki, a pojedine segmente oblikovali vrhunski arhitekti, dizajneri i umjetnici poput Sottsassa, Castiglionia, Arada, Serre i Hockneya.

U Đ ardinu, u Đ ardinu

Za razliku od selektorskog postava u Arsenalu, koji je koherentan i jasno usmjeren zajedničkoj ideji, drugi je dio bijenala u Giardinima, gdje su nacionalni paviljoni pod ingerencijom svojih komesara, heterogen kako u sadržaju tako i u izričaju. Ima tu svega: od efektnih minimalističkih postava modela do sofisticiranih multimedijskih prezentacija bez ijednog opipljivog komada, ali i mnoštvo predizajniranih art-instalacija i banalnosti tipa vode na podu. U više postava upravo je naglasak na podnoj plohi, bilo da morate paziti kako hodate jer je pod prekriven šutom, pijeskom, vodom i slično ili pak služi kao površina za projekcije i podloga za slike, tapete, fotografije i ekrane. Neki su zadanu temu shvatili kao priliku za promociju nadolazeće generacije poput francuskog i nizozemskog paviljona, dok su drugi apostrofirali etičku dimenziju arhitekture, kao u slučaju finskih projekata za siromašne afričke zemlje ili ideja za humanizaciju favela u brazilskim gradovima. Jedni prezentiraju samo jedan projekt poput proslavljenoga Lučkog terminala Yokohama grupe FOA u britanskom paviljonu, a drugi mnoštvo ideja, kao njemački paviljon sa više desetaka studentskih maketa, duhovitih interpretacija esencijalnih arhitektonskih tema. Od svih nacionalnih paviljona najveću pozornost pobuđuje američki, s izložbom posvećenom njujorškom Svjetskom trgovačkom centru. Hrvatska nažalost nema predstavnika na bijenalu.

Iako neke ideje zastranjuju u samodopadni formalizam prema načelu što luđe to bolje, što je uostalom i jedno od glavnih obilježja suvremenih arhitektonskih kretanja, opći je dojam izložbe jako dobar, što nagovještava uzbudljivo arhitektonsko desetljeće. Na kraju nam jedino preostaje da se, poput anonimna njemačkog studenta, zapitamo: What next?

Vinko Penezić