Veliki iskorak na istok

Veliki iskorak na istok

Uoči praškoga summita NATO-a, čini se da je prevladalo uvjerenje kako u NATO treba pozvati sedam od deset članica MAP-a: Sloveniju, Rumunjsku, Bugarsku, Slovačku, Latviju, Estoniju i Litvu. Samim tim na vidjelo je izašla kao pobjednička koncepcija big banga (velikog praska), u koju je malo analitičara u početku vjerovalo

Drugo širenje NATO-a u posthladnoratovskoj fazi međunarodnih odnosa izazvalo je pojačani interes u analitičara međunarodnih odnosa, ali je ujedno otvorilo i brojna nova političko-strategijska pitanja. Ako je u prvom proširenju NATO-a dominirala želja da se na stanovit način nagrade tri centralnoeuropske zemlje (Poljsku, Češku i Mađarsku) za suprotstavljanje komunističkom sustavu i pomoć u njegovu demontiranju, sadašnju fazu proširenja karakteriziraju neki novi elementi, važni, ponajprije, za ukupnost novih posthladnoratovskih odnosa.

Bipolarni odnosi odavno su napušteni, multipolarnost nije izgrađena, te je u političko-sigurnosnom smislu sve izraženija unipolarna uloga svjetskog lidera — SAD. Nadalje, događaji nakon 11. rujna 2001. postavili su i pred NATO dilemu: ili oprezno širenje ili ubrzano povećanje broja članica, što je riješeno pojavom neočekivano velikog broja zemalja koje kandidiraju za punopravno članstvo. Novi veliki izazovi, koje je naznačio teroristički čin od 11. rujna, ipak su uz veliko solidariziranje saveznika sa SAD otvorili i prostor za neke drukčije samostalnije poglede Europljana, posebice u odnosu na budućnost međunarodnih odnosa, njihovu strukturu i nove konkretne opasnosti. Konačno, u novom sustavu međunarodnih odnosa ni uloga NATO-a nije više ista kao u doba hladnog rata. Ostavljen bez velikoga neprijatelja, NATO traži nove mogućnosti za vlastito održanje, transformaciju i postojanje kao glavni temelj euroatlantskih odnosa.

Globalizacija djelovanja NATO-a

Brojne analize, koje su bile izrađene nakon prvoga posthladnoratovskog proširenja NATO-a, isticale su da s novim krugom proširenja ne treba žuriti i da upravo iskustva s novoprimljenim članicama pokazuju da su one, s jedne strane, prilično nespremne ušle u NATO, a s druge srane, da su ulaskom u organizaciju počele dosta ležerno pristupati svojim obvezama. Umjesto velika oduševljenja u NATO-u, pa i u političkim krugovima u SAD, čuli su se brojni glasovi koji su pozivali na oprez prilikom primanja novih članova i na smanjenje njihova broja.

Studija o proširenju, izrađena u uglednom RAND-u, predviđala je dalji proces širenja u rasponu od 2000-2015. godine s tri faze. U prvoj fazi predviđalo se da bi jedino Slovenija i Slovačka mogle biti pozvane 2002. godine da postanu članice NATO-a, što bi praktički nakon ratifikacija moglo biti provedeno u život 2004. godine. Ostale zemlje iz MAP-a ulazile bi naknadno.

Međutim, promjene u ukupnosti međunarodnih odnosa, kao i u samoj strukturi NATO-a, znatno su promijenile ovaj najavljeni proces postupnog i transparentnog proširivanja. To je ujedno bio i odgovor svima onima koji su smatrali da će upravo pod utjecajem zbivanja od 11. rujna američka politika nastojati ograničiti prostor za povezivanje s drugim zemljama i da će samim tim spriječiti širenje NATO-a. Bushova administracija, iako je nastojala biti jasan predvodnik u novom antiterorističkom pohodu, ipak je jasno stavila do znanja da u tom sukobu računa na međunarodnu solidarnost — većih ili manjih razmjera — te je u tom sklopu i odluka o većem broju država koje će biti pozvane da postanu članice NATO-a bila izraz upravo tog nastojanja za globalizacijom djelovanja.

Veliki praški sastanak u studenome 2002. godine, na kojem će se odlučivati o odnosima u NATO-u, ima tri velike cjeline: analizu novih sposobnosti, novih članova i novoga partnerstva. Ako se sva ta tri segmenta razmatraju pojedinačno, tada je očito da se zapravo u njima sadržavaju i glavni pravci daljnjeg djelovanja NATO-a. Prema nekim mišljenjima to je i glavni sadržaj euroatlantske budućnosti.

Sve veći jaz u vojnoj potrošnji

Na polju novih sposobnosti više je nego očito da se povećava jaz između SAD i europskih saveznika glede vojne potrošnje. Još od operacije na Kosovu američke su snage pokazale svoje vodstvo u svim aspektima vojnog djelovanja, što je svakako rezultat i velikih američkih izdataka za obranu. Novo američko povećanje vojnog budžeta za 35 milijardi dolara još više će udaljiti SAD od saveznika i to više nije isključivo pitanje koje može nositi samo neke političke predznake već postavlja jasnu oznaku razlika u vojnom pogledu. Alijansa čije oružane snage ne mogu zajednički djelovati zbog razlika u sposobnostima i tehnološkoj opremi, nema neku dulju budućnost, pogotovo ne u vojnom pogledu.

NATO kao alijansa koja je nestankom SSSR-a i Varšavskog ugovora izgubila svog protivnika dobila je priliku da svoj strategijski koncept postavi na nov način nakon 11. rujna i da pokaže svoju vitalnost u novim uvjetima, suprotstavljajući se novom protivniku. To, međutim, zahtijeva jačanje sposobnosti svake članice i pridržavanje u praksi obveze o 2 posto GDP izdvajanja za obranu. Velik dio članica NATO-a ne pridržava se tog postulata, a organizacija pak nema neku izravnu moć da ih na to natjera. Ako želi biti i dalje snažna organizacija, koja ima djelotvornu vojnu funkciju, NATO upravo na planu jačanja svojih sposobnosti mora pokazati spremnost i jedinstvo svojih članova u tom važnom pitanju. U suprotnom, NATO može postati sve manje zanimljiv američkoj politici, te se može pretvoriti u neku vrstu OESS, što u Bruxellesu nitko ne želi.

Nova partnerstva

Drugi važan problem veže se uz nova partnerstva koja se otvaraju u odnosu između NATO-a i Rusije, te NATO-a i Europske unije, odnosno Nove europske obrambene politike (ESDP).

Rusija, koja je odmah poduprla Bushovu borbu protiv globalnog terorizma i koja je u tome našla priliku i za rješavanje svoga gorućeg problema (Čečenija), uključena je u sustav boraca za globalnu sigurnost. NATO — rusko vijeće osnovano u svibnju 2002. početak je formalnoga približavanja Rusije NATO-u i koliko god je teško očekivati da bi Rusija mogla postati sastavni dio organizacije, očito je da je ona dobila svoje mjesto u dijelu njezinih aktivnosti. Praški sastanak morat će, svakako, dati odgovor na pitanje kako dalje s razvojem tih aktivnosti i dokle one mogu ići, a da ne izazovu probleme unutar organizacije ili pak između Rusije i NATO-a.

Sljedeći problem vezan uz novo partnerstvo odnosi se na Europsku obrambenu politiku (ESDP), oko koje se već godinama vode brojne rasprave. I kako se datum najavljena početka djelovanja vojnih snaga EU približava, tako se sve više osjeća potreba da se postigne dogovor koji bi u temelju imao želju da se ESDP i NATO zadrže kao komplementarni dijelovi istog političkog napora: jačanja sigurnosti euroatlantskog svijeta. Uostalom, i temelji ESDP prihvaćaju glavne odrednice NATO-a: jačanje partnerstva, podjelu odgovornosti i traženje zajedničkih sigurnosnih ciljeva. Iako su Europljani donekle stali u velikim najavama ESDP, očito je da projekt nije zaustavljen, te da je sada i na NATO-u da se jasno izrazi glede ciljeva ESDP i mogućnosti da se stvori neka vrsta podjele rada između dva nova sigurnosna mehanizma.

No, onaj problem koji izaziva najviše pozornosti i koji ujedno ima najviše aktivnih zagovornika na raznim stranama Europe odnosi se na primanje novih članica. NATO je i dalje vojna organizacija i očekuje se da nove članice pridonose takvu daljem postavljanju organizacije, iako će poziv za ulazak u NATO biti temeljen na procjeni političkih faktora. Samim tim sedam novih kandidata za članice (Slovenija, Slovačka, Estonija, Litva, Latvija, Rumunjska, Bugarska) trebalo bi ojačati organizaciju i omogućiti njezino novo funkcioniranje uz postojeće vojne i političke odrednice.

Zahtjevan proces usklađivanja

Vilniuska skupina sastavljena od devet država-članica, kojima se u svibnju 2002. godine pridružila i Hrvatska, činila je jezgru zemalja koje su se za jednu stepenicu pomaknute više od Partnerstva za mir i koje su u akcijskom planu za članstvo (MAP) dobile jasne putokaze za svoje djelovanje. Istodobno, MAP je bio i izraz nastojanja da se, za razliku od prvoga posthladnoratovskog primanja novih članica, točnije definiraju traženja od strane NATO-a i da se jasno stavi do znanja kako će ovaj krug proširenja biti pažljivije planiran. Ta brižljivija selekcija kandidata za nove članice treba se ogledati u sklopu pet velikih segmenata u kojima svaka od država mora pokazati stupanj svoje spremnosti i sukladnosti kako se ne bi ušlo u organizaciju prerano. Proces usklađivanja predviđen MAP-om ima pet dijelova: političko-ekonomska pitanja, obrambeno-vojna pitanja, pitanja izvora obrane, sigurnosna pitanja, pravna pitanja.

Generalni tajnik NATO-a lord Robertson bio je pritom više nego jasan kada je upozorio kandidate iz Vilniuske skupine da ni jedna od njih neće ući u NATO ako ne uvjere premijere i predsjednike država članica na sastanku u Pragu da su kadre stalno modernizirati svoje oružane snage. Pri tome se, dakako, ne očekuje da će nove članice biti u stanju djelovati poput američkih ili nekih drugih vojnih snaga iz redova država NATO-a. No, mogućnost postavljanja specijaliziranih vojnih snaga, vojne policije, medicinskih ekipa, ekipa za čišćenje mina ili pak brdskih brigada dio je u kome svaka od zemalja, bez obzira na svoju veličinu i brojnost oružanih snaga, može dati konkretan prinos.

U tom svjetlu u brojnim analizama spominje se i balkanska operacija, od Bosne i Hercegovine do Kosova, u kojoj sudjeluju gotovo sve zemlje kandidati i koja je potvrdila mogućnosti djelovanja malih zemalja s konkretnim i vidljivim prinosom.

Iako se ističe kako će novi krug, za razliku od prvoga, voditi računa o ukupnosti vojno-tehničkih i političkih odrednica, ne treba isključiti mogućnost da se u pojedinom konkretnom slučaju pokaže kako je jedan ili drugi dio imao prevagu. Uostalom, i čitav proces stvaranja Vilniuske skupine bio je, također, ispunjen željom da se povežu vojno-strategijske, političke i ekonomske kategorije, te da se iz reda deset država bira one koje su najbliže ostvarenju MAP, ali isto tako koje imaju i svoju posebnu vrijednost za NATO u dugoročnom sagledavanju zadaća organizacije.

Pobijedila koncepcija velikog praska

Uoči praškoga summita NATO-a, čini se da je prevladalo uvjerenje kako u NATO treba pozvati sedam od deset članica MAP-a: Sloveniju, Rumunjsku, Bugarsku, Slovačku, Latviju, Estoniju i Litvu. Samim tim na vidjelo je izašla kao pobjednička koncepcija big banga (velikog praska), u koju je malo analitičara u početku vjerovalo, ustrajavajući primarno na potrebi pažljiva i, svakako, restriktivna pristupa.

No, summit NATO-a, koji upravo u Pragu mora dati i odgovor na važna pitanja vezana uz američkosavezničke odnose, možda bi trebao poslužiti kao početak novog okupljanja na široj platformi koja bi i te nove sposobnosti, za koje pledira lord Robertson, mogla postaviti u drukčijem svjetlu.

Iako je malo čudno da organizacija, koja ovoga trenutka stoji na važnoj prekretnici i traži svoje novo mjesto, uzima tako veliki broj novih članica (kao nikada u dosadašnjoj povijesti širenja NATO-a), može se tvrditi da je možda i taj trend sračunat na oživljavanje NATO-a i njegov ulazak u regije gdje ga dosad nije bilo (jugoistočna Europa, Baltik). Možda za razliku od stabilnih i uhodanih odnosa, koji postoje unutar kruga starih članica, iskorak prema novim područjima pruži nove sadržaje organizaciji, a isto tako može se očekivati da će i eventualno svih sedam članica biti važan prinos u glasačkom procesu, posebice na strani SAD.

Često se na raznim stranama čuju mišljenja kako je nakon prestanka postojanja Varšavskog ugovora NATO-ova najveća aktivnost svedena na raspravu oko procesa njegova širenja i da se u tome iscrpljuje najveći dio rada svih NATO-ovih struktura. Možda se to može činiti pretjeranim oblikom kritike NATO-a, no jasno je da u novim međunarodnim prestrukturiranjima proširenje NATO-a nije samo sebi svrhom i da služi, svakako, višim političko strategijskim interesima. Od onih čisto internih pa do eventualna nastojanja da se u novim uvjetima okupi što veći krug zemalja oko organiziranog vojno-političkog programa i da se na taj način stvori osjećaj postojanja sigurnosnog sustava koji je potencijalno spreman za funkcioniranje.

U kojoj će on mjeri pak djelovati: samo u euroatlantskoj zoni, ili će dobiti mogućnost svog izlaska iz regije, drugo je pitanje, koje, međutim, pretpostavlja postojanje organizacije i volje njezinih država da u njoj sudjeluju. A upravo sve zemlje koje bi trebale postati nove članice manifestiraju tu političku volju, što također nije zanemariv podatak i onim skeptičnim promatračima NATO-a može biti odgovor na pitanje, kako to da tako velik broj zemalja želi u NATO, a on je navodno pred izdisajem!

Unatoč toj želji za ulaskom u NATO, koja je, svakako, prisutna i u zemljama tzv. Zapadnog Balkana i među europskim neutralnim državama, ne treba zaboraviti na neke momente koji sa svoje strane pokazuju da će ulaskom sedam članica NATO početi dobivati neka drukčija obilježja.

U vojno-strategijskom pogledu NATO nikada od osnutka do danas nije bio alijansa jednakih. Između velikih SAD i malog Luksemburga goleme su razlike u vojnoj snazi, a sadašnjim ulaskom sedmorice još će se više osjećati jaz između velikih i malih. Unatoč mogućem doprinosu malih zemalja u pojedinim segmentima važnim za NATO, one će ipak biti u vojnim pitanjima na margini. Iz toga se može izvući i zaključak da je Sjedinjenim Državama stalo da se budućnost NATO-a ogleda u jačanju njegove političke uloge u euroatlantskoj sigurnosti. U novim međunarodnim uvjetima svakako da je moguće predvidjeti takav razvoj u kome će slabjeti vojni aspekti organizacije na račun njezina novog političkog utjecaja.

Unilateralno djelovanje Sjedinjenih Država

U unutarnjim pitanjima razvoja organizacije, njezino relativno veliko povećanje broja članica neće učiniti proces donošenja odluka jednostavnijim, ali ipak neće ni stvoriti takve zapreke koje bi ometale djelovanje američke politike u željenu smjeru. Uostalom, prihvaćajući multilateralizam kao generalni okvir, Amerika se ipak sve više usmjerava i samostalnom unilateralnom djelovanju, što proizlazi iz njezine pozicije unipolarnog lidera. Dvije vojne operacije: napad na Jugoslaviju i rat u Afganistanu, praktički su pokazali goleme vojne razlike između SAD i njihovih saveznika, te mogućnost da SAD same uspješno vode ratne operacije, dok je NATO u objema akcijana dobio mogućnost da pomaže mirovne akcije.

Tu svoju mogućnost samostalna djelovanja, utemeljenu na snazi i velični SAD, američka politika želi zadržati i dalje, stvarajući uvjete za djelovanje zajedno s NATO-om, ali isto tako i za akcije unutar tzv. coalitions of willing, koja se u slučaju borbe protiv terorizma pokazala geografski kao mnogo šira i brojnija od samoga NATO-a. U budućnosti može se također očekivati okupljanje oko konkretnih aktivnosti, što može značiti da će NATO biti jedan od aktera u nekoj novoj velikoj koaliciji koju će predvoditi SAD.

Nakon mnogih godina, u kojima se stalno iz Washingtona upućuju pozivi Europljanima da povećaju vojne izdatke, postaje sve jasnije da iz raznih razloga (nepostojanje otvorene prijetnje, gospodarski problemi, preveliko oslanjanje na SAD) članice NATO-a teško da će povećavati izdatke za obranu. Samim tim i NATO dobiva na značenju, ponajprije kao mehanizam za rješavanje konflikata i izgradnju jedinstvene Europe. To neće biti neki novi OESS, ali upravo s novim proširenjem NATO želi pokazati svoju vitalnost kao politička organizacija koja svojim novim članicama može donijeti pogodnosti, ali i obveze nazočnosti u sustavu zapadne demokracije. Ne očekujući previše od tih zemalja u vojnom pogledu, njihovo članstvo u NATO-u svakako znači njihov definitivan ulazak u tzv. europski ili zapadni svijet, omogućava utjecaj tog svijeta na političkom i ekonomskom polju i stvara uvjete za izgradnju demokratskih vojno-civilnih odnosa.

U izboru između snažne vojne strukture koja bi bila u stanju aktivno djelovati kao partner sa SAD i mogućnosti izgradnje europskoga političko-diplomatskog mehanizma, čini se da je Bushova administracija stavila akcent upravo na ovo drugo. U situaciji kada je na europskom tlu teško zamisliti velika izazivača sigurnosti i kad se globalne opasnosti pokušavaju riješiti globalnom koalicijom, očito je da je sadašnja vojna razina starih i novih članica dostatna, a sve ostale velike vojne poslove i tako će na sebe preuzeti Sjedinjene Države.

Zbog toga su, unatoč boljoj pripremljenosti sadašnjih kandidata, što je svakako i zasluga MAP-a, njihove vojne sposobnosti u sjeni američke želje da se izgradi čvrsta euroatlantska zajednica, kojoj upravo NATO mora biti snažan temelj. Bolja pripremljenost novih kandidata za članove znači strogu sprovedbu MAP-a na planu reformi, organizacije i opreme, a tu su svakako i ona dobra, ali i loša iskustva tri srednjoeuropske zemlje koje su u NATO ušle 1999.

Južna regija — glavna crta obrane

U geostrategijskom pogledu NATO će novim proširenjem povezati čitavu Srednju Europu, zahvatit će Baltik i ući na istočni Balkan. Prvo je područje mirno i stabilno, drugo ima svakako simboličko političko značenje kao dokaz želje da se isprave neke povijesne nepravde, no istočni Balkan ima izrazito strategijsko značenje za NATO.

Južna regija NATO-a u svim je strategijskim planovima organizacije glavna crta obrane za 21. stoljeće, a preko Bugarske i Rumunjske otvaraju se vrata prema istočnom Mediteranu, Bliskom istoku i Kaspijskom moru, pa i šire. Upravo taj veliki iskorak sa zapada prema istoku, koji je napravila američka globalna strategija, pokazuje dugoročni pravac američkog angažiranja koji ima svoju geostrategijsku i ekonomsko-financijsku vrijednost. Zajedno s Turskom, dvije nove članice NATO-a — Bugarska i Rumunjska — mogu biti snažna jezgra koja upravo u budućim godinama može dobivati na svojoj vrijednosti. Samim tim i ulazak dvije zemlje istočnog Balkana, kako to ističu neki analitičari, snažan je argument za vojnu i političku stabilnost euroatlantskoga područja.

Radovan Vukadinović