Vatra ispod leda!

Vatra ispod leda!

Za Mjedu je fotografija »trenutak otkrivene ravnoteže« (J. Denegri). Manijakalno, perfekcionistički, ali s emocijom. Pred nama je knjiga fotografa koji je subjektivno-idealno vrijeme snimanja pojedinog motiva doveo do savršenstva. Hladna objektivnost prezentacije fotografiranog motiva samo je privid

Napokon je nedavno (9. listopada) na promociji u Muzeju Mimara svjetlo dana ugledala dugo očekivana knjiga crno-bijelih fotografija motivski vezanih uz Zagreb, koje je Luka Mjeda u kontinuitetu snimao tijekom devedesetih godina. Paralelno s promocijom otvorena je i mala fotogalerija SLM u Kuševićevoj ulici na Gornjem gradu, uz Mjedin fotoatelijer, u kojoj se također mogu razgledati fotografije Zagreba iz knjige.

Koncepcijski dorađena do najmanjeg detalja, ta fotografska priča o Zagrebu smještena je u format malo manji od standardnog A4 formata papira, na 260 stranica, s intrigantnim komplementarnim odnosima boja (sivi tonovi i crno-bijeli kontrast suprotstavljeni vrišteće žutim vanjskim koricama i narančasto-fluorescentnim unutrašnjim koricama). Koncept opreme knjige i prijeloma koji na prvi pogled djeluje suzdržano, klasično i pomalo hladno, a zapravo je u hrpici malih detalja totalno pomaknut, osmislio je Mirko Ilić (sic!), koji kao dugogodišnji Mjedin suradnik (i obrnuto) odlično poznaje njegov fotografski senzibilitet i prati ga koncepcijom opreme u dlaku. Za predgovor knjizi kriv je Fedja Vukić, i dobro je što tekst nije predug pa već pri prvom listanju knjige ne stvara općepoznato nestrpljenje prežvakavanja teksta prije ritualnoga prvog percipiranja fotografija.

Mjedina fotografska priča pomno je motivski posložena, ona ima vizualni ritam. Njegov fotoobjektiv bilježi podjednako isječke urbanih cjelina, staru i suvremenu arhitekturu koja je simbol Zagreba, spomeničku plastiku, parkove, trgove, obalu Save; detalji i cjeline jednako su zastupljeni. To su istovremeno reprezentativne i intimne fotografije grada, i ta dva svojstva spojena su u cijeloj knjizi. U klikeraškoj ideji umetanja posebnog (slikovnog) fotoindeksa na kraju knjige, u kojem se jako dobro vidi i hvata totalitet narativno-motivske te simboličke okosnice slaganja baš tih fotki po baš tom određenom redoslijedu, Mjeda započinje s Gornjim gradom, preko Tkalčićeve spušta se u Donji grad, bilježi objektivom sve važne kulturne, upravne, reprezentacijske i gospodarske objekte Zagreba, zatim se penje na Kaptol, odlazi u Maksimir, na Mirogoj, vraća se Savi i Novom Zagrebu da bi (simbolički) završio s crkvom Sv. Mateja i kipom Sv. Barbare.

Reprezentativnost i autorski stav

Uz današnju reprezentativnu fotku Banskih dvora slika je granatiranja Dvora iz 1991, a na Savskom mostu kao memento protutenkovski su ježevi. Mjeda širi našu percepciju svakodnevne stvarnosti, bavi se »strategijom uprizorenja manje vidljivog« (F. Vukić), iako je riječ o motivima fotkanima tisuće puta. Njegova je česta strategija fotografiranja općepoznatih mjesta u tome da dio predstavlja cjelinu (pars pro toto), uz primjenu ekstremno donjih, niskih rakursa snimanja (žablja perspektiva), čime se dodatno naglašavaju i tako dramatično ukošene dijagonale (jaka zasijecanja) arhitektonskih volumena ili stabala. Takvim su fotkama kao ravnoteža pridružene snimke lagano izdignuta očišta, rađenih u standardnoj točki pogleda (razina visine ljudskoga pogleda), koje djeluju smireno, pomalo ohlađeno, objektivno. Upravo motive koji su već mnogo fotkani Luka osvježava snimajući ih iz kosih rakursa, u pozadini prema nebu, s jakim perspektivnim skraćenjima. U mnogo se njegovih fotki Zagreba zrcali teza kako je fotografija sredstvo za bavljenje stvarima koje svi poznajemo, ali im ne prisustvujemo (E. Gowin). Dodatno uokviravanje nekih fotki na stranicama knjige u formatu manjem od formata knjige stavlja jači naglasak na izabrani detalj, učvršćujući i kompoziciju kadra određenog motiva.

Mjestimično su u knjigu uvedeni vizualni predasi između motivskih cjelina: stranica bijelog praznog papira, što ima za rezultat osjećaj kako knjiga diše, fini sinkopirani ritam prijeloma i odstranjivanje opasnosti od vizualnog zasićenja crno-bijelim svijetom. Iako pripada fotografima koji majstorski, do ludila savršeno vladaju zanatom fotografiranja, Luka ovom knjigom ruši mit i predrasudu o fotografiji kao mediju kojim se impresonalno i mehanički bilježi stvarnost. U čvrstoj kompoziciji kadra Luka je ponekad (prividno) vrlo suzdržan u odnosu prema motivu, ali u toj pripremljenosti kadra i osvjetljenja te neprepuštanja slučaju leži mnogo emocije. To je odnos poštovanja fotografa prema motivu koji slika (zato ponekad osjećamo laganu distancu prema motivu!); u priči gdje fotograf tretira zgrade i prostore kao živa bića, subjekte, a ne kao objekte. Upravo stoga na Lukinim fotkama Zagreba nema ljudi, jer — oni su već utkani u grad! Formalno odsutni, a zapravo prisutni, ugrađeni u grad i u arhitekturu grada; znamo da čovjek stoji iza svih tih građevina i oblikovanih zelenih površina te nam ne nedostaje.

Pamtimo svijet u crno-bijelom!

Bez ljudi i u skali sivih tonova od »tamnobijelog do svijetlocrnog« (L. Mjeda), te fotografije imaju šansu stajati pred nama bezvremeno, neprolazno, makar — duže, trajnije. Uostalom, u eri divljanja digitalne fotografije, kada svaki fotoanalfabet može »složiti« izložbu fotki, Lukin čin odluke za crno-bijelu fotografiju ima težinu naglaska na vrijednosti ekskluzivne fotografske discipline i umijeća (tradicionalnog) fotografiranja, pojačavanju autorskog izraza i stava. U njega crno-bijela skala nije umrtvila ili utišala ljepotu Zagreba, potencirala njegovo (trenutačno) sivilo ili depresiju: to je crno-bijeli grad, ali snažno osunčan svjetlošću Sunca ili fluorescentnom bjelinom snijega. Optimizam sunčanog prikazivanja grada prosijava kroz sve c/ b fotografije, i to je provedeno dosljedno. Neke sive fotke zaista bliješte! Iako kreativno interpretira i vidi identitet grada, Luka ne pripada, čini mi se, u fotografe koji se prepuštaju prizoru samo intuitivno pa kud ih okidač odnese; on vreba, gleda, pamti, ponovno se vraća, priprema se, čeka... i tek tada snima. Za njega je fotografija »trenutak otkrivene ravnoteže« (J. Denegri). Manijakalno, perfekcionistički, ali s emocijom. Pred nama je knjiga fotografa koji je subjektivno-idealno vrijeme snimanja pojedinog motiva doveo do savršenstva. Hladna objektivnost prezentacije fotografiranog motiva samo je privid.

Iva Körbler