Užitak za oči

Užitak za oči

Serafin, svjetioničarev sin, red. Vicko Ruić

Matanićeve Fine mrtve djevojke prvi su hrvatski film s relativno razrađenijim prikazom razmjerno eksplicitne lezbijske erotike, a Serafin, svjetioničarev sin prvi je hrvatski film koji sadrži ikonografski transparentan prikaz seksualnog sadomazohizma (Bulajićev ionako fantazijski kontekstualiziran Čovjek kojeg treba ubiti posve marginalno dotiče se tog motiva, motivirajući ga smještajem u pakao). Scena u kojoj Vanja Drach razvezuje ruke i noge Branke Prpić te joj izvlači sedlo između nogu svakako će pobuditi asocijacije na fascinantan autorski svijet Helmuta Newtona, no glavna matrica drugoga redateljsko-scenarističko-(ko)producentskog filma Vicka Ruića jest Veliko plavetnilo Luca Bessona.

Visoki stil i kultiviran ugođaj

Polazeći od novele Bauk Ulderika Donadinija, uz Šimića i zenitiste možda najzanimljivijega hrvatskog književnika iz razdoblja tzv. povijesne avangarde, Ruić zapravo adaptira najkultniji Bessonov film. Dok je senzibilni Jean-Marc Barr sav bio posvećen moru i delfinima, ne snalazeći se u svijetu ljudi, mladi Vjekoslav Janković sličan je senzibilac koji daleko bolje komunicira s galebovima (i pticama uopće) nego s ljudima u čijem je svijetu osuđen na gubitništvo. Jean-Marc Barr na kraju će filma nestati u plavim dubinama, Vjekoslav Janković u nebeskim prostranstvima. Istina, Barr je sam odustao od svoje ’zemaljske’ ljubavi, dobrice Rosanne Arquette, dok je Janković silom rastavljen od svoje ljubavi, znatno intrigantije Branke Prpić, ali to su tek ’varijacije na zadanu temu’. Krhko-ljepuškasta pojava debitanta Vjekoslava Jankovića podsjeća na mladoga Franu Lasića u, primjerice, Kiklopu, a asocijacije na Vrdoljakov film prisnažene su sekvencom u vojničkoj umobolnici koja se doista doima kao čisti citat Kiklopa. Izolirani otok prožet erotskim strujanjima, kao i tzv. visoki stil, Serafina približuju i Zafranovićevu Ujedu anđela, dok se u odnosu oca i sina i tzv. kultiviranu ugođaju mogu nazrijeti tragovi Babajina Izgubljena zavičaja, također otočki ambijentirana uratka.

Svi navedeni filmovi metaforičko-alegorijsko-simbolički su postulirani, pa tako i Serafin, a ’rok trajanja’ istekao im je tijekom osamdesetih. Pobornici trendovskih filmskih strujanja stoga će Ruićevo ostvarenje nazvati nepopravljivo staromodnim, oni pak, a takvi su u nas najglasniji, koji ponajprije od filma traže financijsku isplativost opet će imati razloga prozivati državu zbog budžetiranja produkcija koje ’nitko ne želi gledati’. Ni jedni ni drugi neće se udostojati zapaziti Ruićev vrstan vizualni stil, očigledan i prešućen i u Nausikaji, autorovu poetički istovjetno orijentiranu debiju. Dojmljive kompozicije kadra i mjestimično iznimni koloristički učinci (još jedan vrstan rad Silvija Jasenkovića, snimatelja Schmidtove Kraljice noći), jednako kao i sjajan osjećaj za ambijentaciju, Serafina u skučenim okvirima hrvatske kinematografije čine užitkom za oči, poslasticom za gledatelje koji preferiraju slikovnu dimenziju filmskog medija. Istina, Ruić i nadalje ima narativno-dramaturških problema; primjerice motiv junakove vezanosti uz ptičji svijet trebao je biti izrazitije i dosljednije proveden, a lik mazohističke djevojke Crvene, čija je dražesna animalnost neuhvatljive i nedokučive životinjice tako dobro utjelovljena u debitantici Branki Prpić, zaslužio je više prostora. Ipak, napredak u odnosu na Nausikaju očigledan je, u Serafinu naracija je zrelija, a praznih je hodova manje.

Staromodnost koja nam treba

Poput Lordana Zafranovića, Vicko Ruić autor je koji se znatno više zanima za stilsko-ugođajnu i erotsku razinu djela no za narativnu elaboriranost. Kako je tijekom devedesetih hrvatskim filmovima svijest o slikovno-dizajnerskom sloju filmskog djela alarmantno nedostajala, pa je velik broj uradaka izgledao kao TV-drama na velikom platnu, autori poput Rujića tim su dragocjeniji. Uza svu svoju staromodnost i ’staromodnost’ Ruić je hrvatskoj kinematografiji potreban, a na kraju krajeva Serafin nije bez dobrih razloga pozvan u Montreal, kao prvi hrvatski film od osamostaljenja uvršten u glavni program nekoga festivala A-kategorije.

Damir Radić