Urbanitetni luzer

Urbanitetni luzer

Potencijalni hit spreman za gostovanje po klubovima ili komornim scenama domaćih kazališta, čime bi se barem donekle poništilo učinke urbicida kojem, paradoksalno, duguje prvobitnu ideju

Novu predstavu redatelja Marija Kovača, kojom je i službeno započela druga sezona kazališta u Tvornici Jedinstvo na Savskom nasipu pod produkcijskom kapom KUFER-a ili Kazališne udruge frustriranih redatelja treba gledati u svjetlu južnjačke izreke o djetetu i materi. Nakon institucionalnog poraza sa Slučajem Hamlet u Gavelli, Kovač je poravnao rezultat predstavom Karlovac — (k)raj na Zemlji, čime je implicitno pokazao kako mu možda zezancija s velikim kazalištima intimno godi, ali da mu ipak manja pozornica siromašna i na gotovo volonterskim temeljima građena kazališnog sustava — odgovara daleko više. Djelomično je tome razlog i to što se Karlovcem Kovač vratio svom omiljenom autoru, čikaškom dramatičaru Davidu Ivesu, sa čijim je Sjajnim prolaznim vremenom i započeo svoj dugi marš po institucijama, što je do danas ostala njegova najbolja zagrebačka predstava.

Što je Karlovac Philadephiji?

Zašto je Sjajno prolazno vrijeme ipak bolja i zaokruženija predstava od Karlovca — (k)raja na Zemlji? David Ives piše jednočinke koje se dramaturški mogu poslagati kako god to kazališni praktičari žele, pa postoje primjeri grupiranja dvije, tri ili čak šest u niz cjelovečernjega programa. Međutim, uzeti samo jednu, kao što je u Tvornici Jedinstvo slučaj s Ivesovom Philadelphiom preimenovanom u Karlovac, čak i temeljito dramaturški proširenom i uglancanom, ipak se čini malo nategnutim za ozbiljniji kazališni čin. KUFER je prošle godine doduše krenuo s jednočinkama (Tragedija mozgova i Adam i Eva), ali u kompletu, što je imalo smisla u predstavljanju poetike kojoj teže osnivačice udruge Dora Ruždjak Podolski i Franka Perković te je stoga i Kovač mogao, upravo zbog iznimne privlačnosti i scenske jednostavnosti Ivesovih tekstova, ponuditi i malo više. No, ne može se reći da Karlovac — (k)raj na Zemlji, kao pedesetominutna cjelina, nije funkcionalna, duhovita i zato uspješna predstava.

Riječ je o podomaćenoj komediji o raspoloženjima, stanjima svijesti, moodovima... urbanih stanovnika metropole, kakva je recimo, sa svim ogradama, Zagreb. Na primjer, uspješni poslovnjak, koji se među ljudskim jedinkama kreće kao zvijer u potrazi za financijskim, seksualnim ili gastronomskim plijenom siguran u uspjeh, mentalno je u Los Angelesu, dok je nesigurni intelektualac — u Karlovcu. Postane li mu malo gore, naći će se u Gospiću, što je stanje svijesti iz kojeg nema povratka, dok je jedini lijek karlovačkoga stanja — obrnutost, pa tako ljubavnici jedan drugom uz treptanje šapću »Crk’o/la dabogda«. Niz komičnih situacija koje se mogu izvući iz spomenutih dramskih premisa Kovač je zaokružio predavanjem o povijesti Karlovca — grada koji je po njemu paradigma hrvatskog urbanitetnog luzera, grad u kojem gradonačelnik ujedno ima koncesiju na sva parkirališta i na gradski Pauk i u kojem je i pivovara postala toliko očajna da je pokrenula proizvodnju bezalkoholnog piva. Uvodno predavanje o Karlovcu dvoje pripovjedača (alternacije Zrinka Kušević/Dora Lipovčan i Anđelko Petric/Dean Krivačić) izlažu u namjerno ironičnu tonu koji oponaša, gotovo realistički i pravocrtno, ton kojim slične teme najavljuju voditelji Obrazovnog programa, ali i naratori televizijskih kvazidokumentarnih serija kao što je 911 — Poziv u pomoć. Sličan je i vokabular kojim se voditeljski par služi, gdje ispod objektivnosti leži podilaženje i senzacionalizam, a ispod uglađenosti televizijsko-zabavljački cinizam.

Što je Thompson Chetu Bakeru?

Šaroliki ansambl, skupljen od netom ili još-ne-svršenih akademaca i bivših članova Schmrz Teatra ili Nove Grupe, zna da Karlovac — (k)raj na Zemlji nije velika predstava, pa se zato iskreno zabavlja. Nikša Marinović još jednom točno glumi samosvjesag i iskusna lovca, Petar Leventić uvjerljiv je u ulozi introverta koji u Karlovcu uspije naći svoj Los Angeles, dok Zrinka Cvitešić kombinacijom seksepila i kabaretski otvorene glume pokazuje da kazališna igra i ne mora biti više od igre da bi bila uspješna. Dobru osjećaju koji izaziva ovako nezahtjevna, ali duhovita predstava pridonose i brojni glazbeni citati (od Thopsona do Cheta Bakera), brza izmjena svjetla i prizora (kao vizualna dramaturginja predstave potpisana je Ana Franjić), što sve čini Karlovac — (k)raj na zemlji kazališnim hitom spremnim za gostovanje po klubovima ili komornim scenama domaćih kazališta, čime bi barem malo poništio učinke urbicida kojem, paradoksalno, duguje prvobitnu ideju.

Kazalište u Tvornici Jedinstvo, ukratko, preživjelo je početni uspjeh i ostvarilo još jedan projekt koji bi trebao skrenuti putove zagrebačke kazališne publike ili im barem dodati novi smjer. Umirete li od dosade u kazalištu, posjetite KUFER kojem je ova predstava tek početak druge sezone.

Igor Ružić