Ugođaj prije svega

Ugođaj prije svega

Glumci su se uglavnom uspjeli izvući iz kalupa u kojem obično realiziraju sve dodijeljene im uloge, doimati se svježe i ostvariti dojmljivu kazališnu predstavu

Više se puta pokazalo da kvaliteta glume osječkog ansambla znatno varira ovisno o redateljskom vodstvu i dramskom predlošku. Naime, drama jednog od klasika književnosti ili nekonvencionalnoga suvremenog književnika, pod vodstvom redatelja već dokazane kvalitete, iz glumaca izvlači maksimum (spomenimo tek premijere unatrag godinu-dvije, primjerice: Ima zločina i zločina Augusta Strindberga u režiji Zlatka Svibena ili Nasrtaji na njen život Martina Crimpa u režiji Nenni Delmestre). Taj se recept pokazao djelotvornim i u prvoj premijernoj izvedbi 1996. kazališne sezone Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku: Ujaka Vanju ruskoga klasika Antona Pavloviča Čehova režirao je Petar Veček, a glumci su se uglavnom uspjeli izvući iz kalupa u kojem obično realiziraju sve dodijeljene im uloge, doimati se svježe i ostvariti dojmljivu kazališnu predstavu.

Živjeti ulogu

Poznato je da sve drame A. P. Čehova dramatičnost i poetičnost kriju u isječcima iz tijeka same svakodnevice, a što je u djelu Ujak Vanja naglašeno i podnaslovom Prizori iz seoskog života. Njegove su lirske drame lišene dramske napetosti u tradicionalnom smislu, a djelom ne vladaju likovi, nego je naglasak stavljen na ugođaj, atmosferu prikazanih fragmentarnih zbivanja, koja je poput kakve slike istkane od mnoštva boja, mirisa, zvukova... a mimetična, ukorijenjena u realnosti. Stoga se kreiranje čehovljevskih ugođaja smatra složenim i zahtjevnim zadatkom, ali i izazovom, te bi bilo nemoguće izbrojiti koliko je puta Čehov postavljen i izvođen na raznoraznim pozornicama diljem svijeta — samo osječki repertoar bilježi šest različitih naslova, od kojih već i Ujaka Vanju 1961. godine — a vjerojatno najpoznatiji režiser originalne Čehovljeve dramaturgije u Rusiji, K. S. Stanislavskij, oblikovao je i klasičnu formulu igranja Čehova prema kojoj glumci nisu glumili, nego su živjeli svoju ulogu; nije izvlačio u prvi plan neki lik, nego je svim likovima dao jednaku važnost; u njegovim su režijama pomno praćene upute u didaskalijama, i akustične i vizualne, sve u želji da se kreira što uvjerljivija atmosfera. Večekova režija jest na njegovu tragu, ali je on ipak samosvojan: uz brižljivo kreiran ugođaj protkan zvukovima i bojama, u njegovoj je režiji pak naglašena sudbina dvaju likova, umornog, razočaranog intelektualca Vojnickoga — ujaka Vanje (Davor Panić) i njegove nećakinje, strpljive, samozatajne i pametne Sonje (Tatjana Bertok — Zupković), i to tako da njihove likove glumci ističu vidljivo glumeći, krećući se pritom na tankoj liniji koja dijeli glumu od preglumljivanja. Što se glumačkih izvedbi tiče najdojmljivije su one Tatjane Bertok — dobro uvježban prijelaz iz plačljivosti i histerije u racionalno i mirno stanje, pa opet u euforiju, a sve to u svega nekoliko trenutaka; zatim siloviti, gotovo luđački ispadi Davora Panića; pijanstvo Velimira Čokljata; lijenost Sandre Lončarić... Promašenih ostvarenja nema, zamjeriti je tek povremen gubitak koncentracije.

Premda je prošlo više od stotinu godina od njegova nastanka, Ujak Vanja suvremeno je djelo. I semantički i sintaktički sklop drame obiluje elementima koji su trenutačno u žarištu teorijske misli: pitanje identiteta za čijim određenjem tragaju gotovo svi likovi, a s tim u svezi i imperativ ljepote, važnost vanjštine pojedinca (Sonja pati zbog ograničenja nametnutih vlastitom ružnoćom, a Jelenina je ljepota ta koja uzrokuje sveopću pomutnju), ekološkom problematikom (Astorov, naime, uporno sadi i čuva drveće), natruhama feminizma (Vanja kaže da maman uporno brblja o ženskoj emancipaciji), te protkano intertekstualnošću i intermedijalnošću.

Bogata scenografija

No, sama je izvedba usredotočena na ugođaj. Da bi što vjernije predočio atmosferu, Veček je naglasak stavio na akustične i vizualne detalje: brojne glazbene sekvence, do nesnosnosti iritantan zuj muha, škripa samovara, krckanje suhoga kruha pod Sonjinim zubima... a ugođaj bi zbilja bio potpun da nije izostao zvuk nadolazeće oluje ili barem kapi kiše. Kolorit pak upotpunjuje bogata scenografija, koju također potpisuje Petar Veček: nad prostorom nadvijene gole jesenje grane, raspršeni listovi, stilizirani stolci; kao i kostimografija (Željko Nosić) koja nas stilom vraća u prošlost, a prepuna je brižljivo odabranih detalja koji jasno stavljaju do znanja tko je gdje na društvenoj ljestvici.

Kristina Peternai