Tektonska drama

Tektonska drama

Autorica se izražava jezgrovito, suštinski i kultivirano, a najviše je zabrinjava hoće li materija slike primiti njezinu mentalnu poruku i hoće li receptor osjetiti njezin energetski i emocijski zapis. Taj se rukopis temelji na redukciji i sažimanju, na linearnoj, shematiziranoj kompoziciji ostvarenoj na načelu serijalnog niza i primarnosti, dok se procesualnost iscrpljuje u nervaturi, neprekidnu nizanju naoko jednoličnih i neindividualiziranih okomitih poteza kistom. Prošlost, sadašnjost i budućnost nezavršene su kategorije koje se grade i razgrađuju u međusobnu isprepletanju. Je li, prema tome, subjekt uopće realiziran i emancipiran u tolikoj mjeri da mu pripadaju sve tri te kategorije ili ima samo prošlost, jedno je od mogućih iščitavanja izložbe Sunčanice Tuk, postavljene u izložbenom prostoru križevačkog ogranka Matice hrvatske, koja je za odgonetanje zahtjevna, ali — iako su iz njezinih elemenata izbačeni naracija, asocijativnost, simbolika i anegdotalnost — poticajna za tumačenja. Autorica se izražava jezgrovito, suštinski i kultivirano, a najviše je zabrinjava hoće li materija slike primiti njezinu mentalnu poruku i hoće li receptor osjetiti njezin energetski i emocijski zapis. Taj se rukopis temelji na redukciji i sažimanju, na linearnoj, shematiziranoj kompoziciji ostvarenoj na načelu serijalnog niza i primarnosti, dok se procesualnost iscrpljuje u nervaturi, neprekidnu nizanju naoko jednoličnih i neindividualiziranih okomitih poteza kistom. Primaran, kratak potez kistom, najkraći je, najizravniji i najučinkovitiji način da se biće egzistencijalno očituje sa svim duševnim tenzijama.

Sama izložba, čini se, bavi se propitivanjem psiholoških reperkusija prostora memorije, ispitivanjem fluktuacija što tijekom vremena nastaju u reminiscencijama. Kao i na nekoliko sjajnih posljednjih izložbi (Čakovec, Rijeka), u drukčijim inačicama, autorica kao da želi protumačiti kako događaje i doživljaje iz prošlosti nosimo u sebi. Oni u našim sjećanjima nisu konzervirani onako kako su se uistinu zbili, nego s vremenom postaju podložni promjenama u psihi, i to u rasponu od naglašene evokacije do potiskivanja, čak i anuliranja i potpuna brisanja iz memorije.

Evokacija... naše nutrine

Središnji je dio izložbe Evokacija, ploha ispunjena zelenim nizovima, koji kao da — svijetlozeleni i tamnozeleni — prizivaju lokalni pejsaž. No, na lijevom i desnom kraju plohe autorica je aplicirala po jedno zrcalo, čime je dobila iluziju dubine, simulaciju neprekidna, virtualna prostora koji se bezgranično širi lijevo i desno od receptorovih očiju i optički probija galerijske nizove. Tu smo instalaciju iščitali kao vizualni simbol za prenaglašenu evokaciju — neki događaj u sjećanju može rasti i poprimiti intenzivne razmjere i širiti se u nedogled. U instalaciji Ravenski krajolik autorica je na šesnaest malih platna s istim zelenim patternom aplicirala zrcala i tako iluzionistički otvorila prostor iz različitih rakursa. Slikarica je nastojala dobiti vizualni sinonim za reminiscencije koje su, poput toga njezina rada, kaleidoskopski izlomljena slika stvarnosti, s tim da se i ljudska sjećanja događaju u insertima, krhotinama. U Crnim kutijama upisana su imena sela u križevačkom i koprivničkom i kraju u kojima je autorica zacijelo živjela ili su na neki drugi intiman način ušla u njezino sjećanje.

Odlazeći s izložbe, učinilo nam se — što je njezina najveća vrijednost — da smo upoznali produhovljeno biće, čak i to da smo dio njegove tektonske, začahurene drame prepoznali u sebi samima jer autorica, nudeći nam svoju intimu, govori, dakako, o globalnome, ljudskom slučaju. Samo autentičan umjetnik može s tako malo materijala otvarati i rastvarati toliki broj važnih pitanja.

Ivica Župan