Svršetak u ponoć

Međunarodni je festival jazza u Nagykanizsi zadržao tradiciju ugodne i ne odveć naporne manifestacije, bez nekih ponekad i suvišnih popratnih sadržaja

Mađarska je bila zemlja godinama poznata po većem broju međunarodnih festivala raznih profila, dispergiranih kao po nekom pravilu, cijelim njezinim teritorijem. Pamtimo tada zapažene manifestacije tog tipa koje su se više ili manje redovito održavale u Budimpešti, Szekesfehervaru, Debreczinu, Salgotarjanu, Kecskemetu, Tatabanyi i Nagykanizsi.

Promjenom političkih prilika i stvaranjem privatnih agencija ta se slika u posljednjih desetak godina posve promijenila. U ovom trenutku, ali također nakon stanke od nekoliko godina, revitaliziran je jedino međunarodni festival jazza u Nagykanizsi, posljednje izdanje koje je održano 11. i 12. listopada u istoj dvorani Kulturnog centra u kojoj je festival održavan i prije. Međunarodni je festival jazza u Nagykanizsi zadržao tradiciju ugodne i ne odveć naporne manifestacije, bez nekih ponekad i suvišnih popratnih sadržaja. No to ne znači da dvodnevni program nije pružio dosta kvalitetna jazza, a nakon duljeg vremena prekida naših veza s mađarskim jazzom i sliku nekih novih jazz-sastava. Tako je program prve festivalske večeri započeo nastupom dviju mađarskih jazz-grupa.

Trio pijanista i skladatelja Janoša Nagyja bio je logičan programski potez davanja šansi newcomerima, koji su se predstavili kao obećavajući sastav mladih darovitih džezista s namjerom izvođenja autorskog jazza. Sljedeća je svakako uzlazna razina bio sastav izvrsnog bubnjara Janoša Sramköa, glazbenika međunarodnog ugleda, u kojem djeluje nekoliko vrsnih jazzista, primjerice Viktor Hars, električni i akustični bas, te iznenađujuće dobar pijanist Zsoltan Pinter. I ovdje se po danas već ustaljenim programskim uzancama radilo o autorskom jazzu. Nastup je američke pjevačice jazza i bluesa Joan Faulkner, koji je slijedio, bio vrhunac ne samo prve večeri nego rekao bih, i cijeloga festivala. Uz pratnju stalnoga suradnika, mađarskog pijanista Gusztava Czika, i jednog od danas vodećih američkih kontrabasista Reggieja Johnsona, Joan Faulkner predstavila se kao jedna od najboljih interpretkinja današnjega vokalnog jazza. Njezine interpretacije, primjerice skladbi Dukea Ellingtona Prelude To A Kiss i Dont’ Get Around Much Anymore, ponajprije zbog iznimna osjećaja za interpretacije balada, a potom i zbog minuciozne izrađenosti svake izvedbe i komunikacije, pripadaju među najbolje koje smo, izuzmemo li dakako legendarnu Sarah Vaughan, dosad čuli. U sastavu je jedino nedostajao solidan bubnjar pa da taj festivalski nastup bude bez premca. Organizator je za kraj programa ostavio nastup trenutačno jedinog mađarskog big banda, Budapest Jazza Orchestra, stavivši ga u ne baš primjeran restoranski prostor preniska stropa.

Program je druge večeri otvorio kvartet mađarskoga virtuoza kontrabasa, Aladara Pegea, koji nažalost već dulje vrijeme izbiva s naših pozornica jazza. No Paganini kontrabasa, kako ga mnogi zovu, nije izgubio ništa od svoje fascinantne tehnike i improvizacijske invencije, bez obzira svira li klasičnu glazbu ili jazz i topizzicato ili arco-načinom. Za nastup u Nagykanizsi, gdje je primio i zasluženo priznanje, Pege je priredio niz vlastitih skladbi, predstavivši i jedinog našeg sudionika festivalskog programa, istaknutog zagrebačkog trubača i krilničara Ladislava Fidrija. Njih su dvojica svirajući u formaciji dua krilnica — kontrabas, Peageov dosta zahtjevan original Listopadska pjesma, izveli s mnogo ukusa i dinamike, ubravši odmah zaslužene ovacije slušatelja. Pridružili su im se potom vrlo dobar alt-saksofonist Gabor Kollman i već spomenuta ritam-sekcija u sastavu Pinter — Sramkö. U tom se dijelu posebno svidjela originalna be-bop tema Espresso Cafe s nizovima inventivnih solističkih korusa.

Ono što je uslijedilo trebao je biti vrhunac festivala. Bio je to nastup mladog američkog alt-saksofonista Stevea Colemana i njegova sastava Five Elements. Tipična je to i nadobudna skupina mlađih obojenih glazbenika koja svojim prohtjevima izluđuje pristojne organizatore, a preko neugodna mladog menadžera lošeg ponašanja i predstavnike sedme sile u dvorani. Muzički to je žalosna kopija kopije nečeg što je u završnom dijelu svoje karijere inovirao Miles Davis, a što bismo stilski mogli opisati kao fuzijski free-rock. Sve su skladbe bile odsvirane forte-fortissimo bez ikakve dinamike i u istim tonalitetima. Glazbenici na pozornici izgledali su tako da ih ne bih volio susresti navečer u nekoj pustoj ulici, a ukupan dojam nisu mogle popraviti ni dvije potpuno nesinkronizirane i nepotrebne, pa tako i posve nezanimljive plesačice asketskog imagea. Savjet organizatorima: ne angažirati!

Festival je u Nagykanizsi završio u ponoć nastupom međunarodnog afro-latinskog sastava Ricardo Salsa Group, čime su organizatori zadovoljili danas uobičajenu programsku modu uvrštavanja i ansambala takva profila u programe festivala jazza.