Što je to TV-film?

Što je to TV-film?

Predrasude o nevrijednom rođaku kinematografije

Pitanje postavljeno u naslovu naizgled je toliko jednostavno da ga nema smisla ni postaviti, jer je odgovor svakomu znan — to su filmovi koji se snimaju u televizijskoj (u načelu znatno jeftinijoj) produkciji, da bi se odmah potom prikazali na malim ekranima. Ako će netko tome pridodati i neku naznaku stilskih obilježja, kazat će da u njima ima i znatno više krupnih planova, jer su oni na malom ekranu bolje vidljivi, pa i efektniji od, primjerice, totala u kojima su stanoviti manji dijelovi na televizijskom zaslonu nerazaznatljivi. Na to će se najčešće pridodati i uvjerenje kako je riječ o manje ambicioznu projektu, robi za instant uporabu — uglavnom o manje vrijednu djelu, a to pokazuju i novinske najave filmova na malim ekranima, gdje TV-filmovi vrlo rijetko prelaze ocjenu dovoljan. No, iako u svim tim konstatacijama ima ponešto istine, ne treba smetnuti s uma da su one nastale u ranom razdoblju televizije prije barem nekoliko desetljeća, kada je prosječnom gledatelju bilo dostupno tek nekoliko kanala iz njegove vlastite zemlje i kada je gotovo svaka televizija često popunjavala program najvećim dijelom vlastitom proizvodnjom i najčešće i nije imala novca za TV-filmove većih pretenzija. No s povećanjem dostupnosti velikog broja kanala putem satelita i kabela, ali i zbog činjenice da se na gotovo svakoj stanici, dobrim dijelom i zbog sve veće konkurencije, bitno povećalo prikazivanja kinofilmova moralo se znatno povećati i ulaganje (i financijsko i kreativno) u TV-filmove, da bi oni uopće mogli zadržati na programu. Ujedno pojačale su se i veze između kinematografije i televizije. Nije to bilo samo na korist televizije kojoj je ta suradnja pomogla da dosegne veću vrijednost svojih filmova, nego je i ona pomagala kinematografiji (najčešće financijski, ali i tehnikom, studijima, svojim fundusom kostima itd.), te su upravo nacionalne televizije omogućile kinematografijama svojih zemalja (posebice u zapadnoj Europi, a posljednjih desetak godina možda u još većoj mjeri i u nas) da prežive razdoblje u kojem je (najprije zbog same televizije, a potom i videa) bitno opao broj publike u kinima, a ona koja je u njih i išla orijentirala se ponajprije na holivudski film.

Zahvaljujući takvu razvoju i spomenute odrednice TV-filmova poprilično su se relativizirale. Tako je primjerice teško govoriti o jeftinoj TV-produkciji u SAD-u, gdje se godišnje snimi popriličan broj TV-filmova s budžetima od pet do dvadeset milijuna dolara, što jest manje od holivudskih blockbustera, ali mnogo više od proračuna za kinofilmove u gotovo svim drugim, pa čak i onim najbogatijim zapadnoeuropskim zemljama. Kada bi se pak pokušalo naći zajednička svojstva takvih američkih TV-filmova, ona se gotovo potpuno razlikuju od uobičajena mišljenja o toj vrsti pokretnih slika ne samo zbog toga što se više ne može govoriti o jeftinoj produkciji. Razlike prema najkomercijalnijoj holivudskoj produkciji proizlaze ponajprije iz toga kojoj su publici namijenjeni, a to je element o kojem se u Sjedinjenim Državama vodi daleko više brige nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Kako većinu kinopublike tamo tvore mladi, filmski producenti i njihovi istraživači tržišta zaključili su da ih ne mogu (osim u iznimnim prigodama) privući kompliciranije fabule i ozbiljne teme, odnosno filmovi o kojima treba razmišljati, nego da priča treba biti pojednostavnjena, a atraktivnost se traži u popularnim žanrovima, specijalnim efektima i tehničkim novinama, ali i preciznoj dramaturgiji, dotjeranosti svakog detalja i najčešće vrlo uvjerljivim i često duhovitim dijalozima, što znači u visokim standardima filmske industrije. A da taj recept vrlo dobro funkcionira ne samo u Sjedinjenim Državama nego i u cijelom svijetu pokazuje i činjenica da su holivudski filmovi gotovo svuda iz kinodvorana istisnuli bilo koje moguće konkurente, osim u nekim zemljama u kojima gledatelji vole vidjeti i filmove domaće produkcije. Doduše mnogi će ozbiljniji ljubitelji filma (a oni su ne samo manjina nego sve rjeđe odlaze u kino) zamjeriti holivudskoj produkciji da u sjajnu omotu blistava dizajna zapravo skriva prazninu, što je tek djelomice točno. Hollywood, naime, svoj status neprijeporne filmske velesile želi očuvati ne samo na planu popularnosti, pa snima svake godine i stanovit manji broj filmova s velikim umjetničkim pretenzijama, a osim toga i najkreativniji među autorima koji stvaraju u okviru modela koji su ponajprije namijenjeni tržištu uspijevaju inventivnim filmskim izrazom kreirati vlastite autorske svjetove i ostvariti djela nezanemarive vrijednosti.

Televizijski producenti pak računaju na veći broj gledatelja srednjih godina i starijih, za koje su utvrdili da ih zanimaju ozbiljniji problemi, pa su zato njihove priče često složenije i bave se važnijim problemima no američki kinofilmovi. Oni zato puno više pozornosti obraćaju na suvislost scenarija, a ne na neke posebne efekte, ali zato nisu skloni naglašenije autorskom redateljskom postupku. No, i tzv. nevidljivom režijom mogu se postići vrijedni rezultati.

Europski vrhunci

U Europi je situacija bitno drukčija, jer se televizija vrlo često javlja kao koproducent kinofilmova, ali i zato što su u isključivoj proizvodnji TV-kuća nastali neki od najvažnijih filmova u nekoliko posljednjih desetljeća. Tako su nastali primjerice gotovo svi filmovi najvažnijih suvremenih talijanskih autora braće Taviani, jedan od najboljih britanskih filmova osamdesetih Moja lijepa praonica Stephena Frearsa itd. Ovdje do sada nisam spominjao serije, ali valja naglasiti da su Fassbinderov Berlin Alexanderplatz i Dekalog Krzysztofa Kieülowskog vrhunci filmske umjetnosti u Europi u posljednoj četvrtini prošlog stoljeća.

Sve to ukazuje na to kako je i u pogledu stilskih karakteristika, a i dometa, sve teže odrediti granicu između kinematografskog i TV-filma, a za to potvrdu možemo naći i u nas. Tako će se malo tko sjetiti da je daleko najgledaniji domaći film u hrvatskim kinima devedesetih, koji je nadmašio i većinu holivudskih hitova, Kako je počeo rat na mom otoku Vinka Brešana, nastao u televizijskoj produkciji, a sličnih primjera ima još. A kada smo već kod naših gledatelja, treba spomenuti i činjenicu da i one hrvatske filmove koji u kina privuku jedva koju tisuću gledatelja na televiziji gotovo redovito prati čak milijun gledatelja. Zato, bez obzira što je doživljaj filma u dvorani neusporedivo kvalitetniji no na malom ekranu, trebalo bi početi napuštati predrasude o TV-filmu.

Tomislav Kurelec