Staroslavenska akademija

Staroslavenska akademija

Autori: Igor Stanišljević i Marko Baus, dizajneri, veličina: 35,50 x 29,82 mm, naklada 300 000, datum izdanja: 3. listopada 2002.

Budući da je hrvatski nacionalni preporod tijekom 19. stoljeća bio snažno okrenut slavenskom svijetu, utjecajni ljudi u državnoj i crkvenoj upravi tadašnje države na taj su pokret gledali s nepovjerenjem i sumnjom. Na udar je došlo i slavensko, hrvatsko, bogoslužje koje se na Krku, Cresu i u Istri, a djelomice i u Dalmaciji, održalo stoljećima, unatoč zabranama i progonima Beča i Rima, jer se pobožan narod tome opirao, predvođen svećenicima.

Kada je za krčkoga biskupa posvećen dr. Anton Mahnić, Beč i Rim smatrali su da će on ušutkati svećenstvo i narod u svojoj biskupiji. Prevarili su se. Čim je došao u biskupiju, Anton Mahnić počeo je prihvaćati savjete svećenstva, upoznavati dubinu i širinu tradicije, te je postao borac za glagoljicu i slavensko bogoslužje. Zato je i osnovao, 1902. godine u Krku, Staroslavensku akademiju, kojoj je svrha njegovati staroslavenski liturgični jezik, promicati njegovo učenje, gojiti glagoljsko crkveno pjevanje. Cilj Staroslavenske akademije jest proučavanje i njegovanje baštine Svete Braće, Konstantina Ćirila i Metoda, te slavenske liturgije i slavenskoga pisma, glagoljice. Razgranatu djelatnost Akademije prekinuo je Prvi svjetski rat, a njezin je rad, zahvaljujući mons. Svetozaru Ritigu, župniku župe sv. Marka u Zagrebu, obnovljen 1948. Četiri godine poslije, 1952, Akademija je promijenila ime i postala Staroslavenski institut. Institut izdaje časopis »Slovo« (do danas izašlo pedeset brojeva) i, povremeno, Radove (do sada devet knjiga).

Motiv prikazan na marci glagoljaška su slova SAK (Staroslavenska Akademija Krk). Autor teksta objavljena u letku koji prati izdanje je Josip Bratulić.

Sandra Cekol