Vijenac 226

Kazalište

GK Komedija, Francis Veber, Budala za večeru, red. Jirí Menzel

Smijeh kao društvena potreba

Damira Lončara u ponavljanju izvrsne uloge iz Bube u uhu sprečava zadanost lika, točnije izdavačev heksenšus, a Igora Mešina zaustavlja sama uloga budale, koju su i on i redatelj očito shvatili kao zbroj stereotipa bez imalo osobnosti

GK Komedija, Francis Veber, Budala za večeru, red. Jirí Menzel

Smijeh kao društvena potreba

Damira Lončara u ponavljanju izvrsne uloge iz Bube u uhu sprečava zadanost lika, točnije izdavačev heksenšus, a Igora Mešina zaustavlja sama uloga budale, koju su i on i redatelj očito shvatili kao zbroj stereotipa bez imalo osobnosti

U kazalište se ide s različitim motivima i s različitim očekivanjima. Kako Gradsko kazalište Komedija već samim imenom sužava prvo, trudi se zvučnim suradnicima barem potaknuti ono drugo.

Dakle, po treći put u Komediji je režirao Jiűi Menzel, upotrijebivši i ovoga puta safe-bet kombinaciju. Prvi put to je bila frančezarija Nemoćnik u pameti, što je teško moglo propasti kako zbog Molěerea tako i zbog Pere Kvrgića u naslovnoj ulozi, a nakon toga Feydeauova Buba u uhu, također hit bez premca koji već po pojavljivanju jamči nekoliko mjeseci pune dvorane. Treći put u Komediji Menzel se odlučio za Francisa Vebera, francuskog pisca i poslije holivudskog scenarista koji je pronašao pravi način eksploatiranja klasičnih komičnih zapleta. Cezarom, francuskim Oscarom, nagrađeni scenarij Večere s idiotom, navodno najgledanijega francuskog filma u povijesti, postao je i dramski tekst prilagodljiv bulevarskim kazalištima koja vole laku komediju brzih obrata i tipiziranih likova. Utoliko je Menzelova nova pustolovina s ansamblom Komedije, dakle, od početka bila sigurna stvar.

Redatelj skriven iza žanra

U Budali za večeru, koja se kao i svaka prava komedija pokorava zakonima žanra proizašlih iz moralnih i intelektualnih ljudskih slabosti, Veber se koristi klasičnim obratom: ismijani ismijava, dok nadmoćni, dakako bogatiji i uspješniji, priznaje na kraju da se kotač fortune zaista neprestano okreće, pa tko bi gori... i tako dalje. Dakle, bogatom izdavaču, koji se s društvom zabavlja tako da na zajedničke večere pozove i nekog oriđinala koji tako postaje desert, dogodi se, nizom klasičnih komičnih mehanizama, da mu njegov izabranik postane noćna mora koja mu u samo nekoliko sati uspije uništiti čitav, pomno građen, život. Naime, ostavlja ga žena, napada ga histerična ljubavnica s kojom nikad ništa ozbiljno, naravno, nije ni namjeravao, a povrh svega njegova mu budala još uspije navući na vrat i poreznoga kontrolora, kojeg se bogati izdavač itekako ima razloga bojati. Sve je to garnirano uvijek istim kazališnim aparatom, gdje se zna kako likovi moraju biti postavljeni, kako se rješavaju scene, koliko puta geg mora biti ponovljen da bi postao duhovit te koliko se dekoltea i haltera mora vidjeti, i koliko seksualnih aluzija čuti, da bi se zadovoljilo sva gledateljska osjetila.

Bljesak epizode, pad prvaka

Naravno, glumci Komedije na to su spremni, pa Damir Lončar, Ivica Zadro, Sanja Marin, Davor Svedružić, Jasna Palić Picukarić i Igor Mešin takozvane radne zadatke obavljaju s uobičajenom lakoćom, već u skladu s mogućnostima. Međutim, Damira Lončara u ponavljanju izvrsne uloge iz Bube u uhu sprečava zadanost lika, točnije izdavačev heksenšus, a Igora Mešina zaustavlja sama uloga budale, koju su i on i redatelj očito shvatili kao zbroj stereotipa bez imalo osobnosti. Najbliži pravoj dramskoj duhovitosti lika na granici groteske bio je Davor Svedružić kao porezni kontrolor, dok su epizode Ivice Zadra i Jasne Palić Picukarić, kao uglavnom uvijek, tek odrađivanje zadana materijala nevelikim izražajnim sredstvima: Zadro se, naime, zalizao, a Jasnica se uvukla u minicu.

Izbor revijalne glazbe i ostale intervencije Jiűíja Menzela u predstavi svele su se na rutinersko odrađivanje ne odveć zahtjevna posla, dok je najveća zamjerka predstavi njezino trajanje — dva i pol sata čak su i za Večeru s budalom previše. Kao i gotovo svaka prinova na Komedijinu repertoaru, i ova je predstava vjerojatno komunalna potreba metropole, poput javnih kuhinja, mažoretkinja ili šinteraja. Zato zadovoljnu publiku Komedije ne treba osuđivati.

Igor Ružić

Vijenac 226

226 - 31. listopada 2002. | Arhiva

Klikni za povratak