Sanjaju li mediji električne pisce?

Sanjaju li mediji električne pisce?

Niskobudžetne adaptacije Dickovih djela, bez obzira na razinu vjernosti, otkrivaju kako je za vitalnost njegovih djela kao filmskih predložaka presudna određena mjera simbioze s jakom scenarističkom i redateljskom ličnošću. Scott je u Blade Runneru gotovo posve iznevjerio Dickovo viđenje androida, ali je došao do poetike koja je dickovskoj ambijentaciji podarila dušu. Ove je godine Steven Spielberg posve preobličio ranu Dickovu pripovijetku The Minority Report (zadržavši naslov, samo bez člana) u kompleksnu fabulu o prirodi predestinacije koja svoje idejne i komercijalne parametre pomiruje uspješnije od svih prethodnika, a futurizam od nužnog zla pretvara u spektakularnu pokaznu vježbu

Šesnaestoga prosinca 1928. u Chicagu su se rodili blizanci, Philip Kindred i Jane Dick. Philip će postati kultna figura znanstvenofantastične proze druge polovice dvadesetoga stoljeća. Jane će, pak, umrijeti četrdeset jedan sat nakon rođenja.

Za smrt svoje sestre pisac će kasnije kriviti majku, koja navodno nije na vrijeme potražila medicinsku pomoć. Bez obzira na razlog, brak Dickovih roditelja raspao se ubrzo poslije toga. Ista će sudbina zateći i četiri braka koja će sklopiti sâm Dick. Temelji uobičajene individualnosti — obitelj, ljubav, brak — njemu kao da su doživotno ostali zanijekani. Teško je razmrsiti uzroke i posljedice, no nesporno je da je Philip K. Dick svoje utemeljenje potražio drugdje.

Kao pravo nadobudno dijete svog vremena, brzo se oduševljava znanstvenom fantastikom. Odustavši od formalnog obrazovanja — na koledžu je proveo samo godinu dana — Dick sve snage počinje ulagati u pisanje. Rezonirajući da mu je najlakše probiti se do objavljivanja na stranicama mnogih magazina »pseudo-znanstvene« proze, on im započinje slati radove: Planet Stories u srpnju 1952. objavljuje njegovu prvu pripovijetku. Idućih desetak godina Dick će naporedo s žanrovskom prozom pisati i klasičnu, no nakon uspjeha devetog romana Čovjek u visokom dvorcu, dobitnika nagrade Hugo za 1962, posve se okreće SF-u. Radilo se, djelomice, o rezignaciji: autor koji je zarana razvio osjećaj duboke nevjerice prema režimskom načinu razmišljanja, našao je slobodu u polusvijetu tadašnjega šunda. Ondje gdje druge pisce zanimaju nepoznanice znanstvenog napretka, odnosno prilično jasne ekstrapolacije hladnoratovskog mentaliteta u žanr, Dick polazi od spekulativne znanosti kako bi našao prostor za razmatranje njezinih filozofskih implikacija. Realnost humanosti uvijek tvori implicirani temelj njegova proznog opusa, po strani od dopadljivosti i pripovjedačke ingenioznosti koje su mu osigurale razmjerno brzo stjecanje popularnosti.

Stigme Philipa K. Dicka

Izraženi SF elementi, poput koloniziranja svemira, u Dicka su ili ikonografija prisutna mahom zbog postizanja dopadljivosti ciljanoj publici, ili tek dio šireg konteksta. Ekološku devastaciju, primjerice, često prikazuje kao posljedicu nuklearnog rata, no jedan je od prvih pisaca koji joj pridaje vrijednost i imanentno i kao eksterioriziranome motivu dehumanizacije. Dicka zbiljski futurizam zapravo ne zanima: njegova se računala dovijeka služe bušenim karticama, a godine u koje smješta kolonizaciju Mjeseca ili pojavu androida redovito su negdje na koncu dvadesetoga stoljeća. Njegov SF ne krije da je zrcalo duhovnosti vremena svog nastanka, koja u zrelim djelima poput Ubika stječe složenu uobličenost. Što je stvarnost? Što je vrijeme? Što je smrt? Jesu li sve konvencije na kojima temeljimo svoju percepciju zapravo niz kodova, masovna tlapnja u koju smo prisiljeni vjerovati tko zna iz kojih razloga?

Uz očigledan afinitet prema predsokratovskoj filozofiji, Dick svoj rani aktivizam dopunjuje sve izrazitijim zanimanjem za teologiju i jungovsku psihologiju. Rad na Čovjeku u visokom dvorcu, koji postulira da su Njemačka i Japan dobile Drugi svjetski rat, suočava Dicka s neljudskošću nacističke psihe: zapis jednog čuvara iz Auschwitza — »nismo mogli spavati od kričanja gladne djece« — nagnao ga je na posezanje za motivom artificijelnih ljudskih bića, simulakruma, kako ih je nazvao. Kroz njih će u nizu djela razraditi svoje temeljne preokupacije.

Istodobno, Dickova životna stvarnost biva sve ružnija. Poseže za amfetaminima ne bi li mogao pisati u neophodnim količinama — i do šezdeset kartica dnevno — no to ne sprječava propast njegov četvrtoga braka. Netko mu koncem 1971. provaljuje u kuću i uništava mnoge rukopise; Dick će nakon uvida u svoj dosje pri FBI-u biti uvjeren da se radilo o odmazdi tajnih službi, koje su ga motrile još od pedesetih. Tri godine potom, doživljava epifaniju koju će opisati tek u romanu Valis iz 1980. Ona ostavlja upitnik nad posljednjim Dickovim godinama: je li bila mistična, ili pak danak LSD-u?

Laka odbacivanja nisu onoliko moguća koliko se na prvi pogled čine. Već 1977. Dick objavljuje A Scanner Darkly, roman u kojem daje nesentimentalan prikaz vlastitog naraštaja koji je skupo platio tlapnju da će mu droga podariti lake odgovore na egzistencijalna pitanja. Za razliku od Williama Burroughsa, Dick nikad nije drogi priznao bilo kakvo autorstvo nad svojim radom. Dapače, gnušao se nad svakom insinuacijom te vrste, smatrajući je preprekom ključnoj osobini stvarnoga pisca — indignaciji, zdravoj sposobnosti odustajanja od klanjanja općeprihvaćenim kumirima. Žanr SF-a pružio mu je priliku da za svoju indignaciju nađe razmjerno sigurno utočište, ali istodobno i put do samoostvarenja. Onaj Dick kakvog su ljudi početkom osamdesetih poznavali bio je srdačna, elokventna osoba zadivljujućeg raspona, skromna u nastupu, autoritativna samo u djelima — radi se o čak četrdeset romana — od kojih je većina još u tisku, te velikom broju priča, nedavno antologiziranih u pet autoritativnih svezaka izdavačke kuće Millennium.

Elektroničko pero

Nekoliko dana prije Božića 1981. Dick prima neočekivan poziv: Ridley Scott, redatelj prve filmske adaptacije jednog njegovog djela, zove ga da pogleda dvadeset minuta vizualnih efekata dovršenih za film po imenu Blade Runner. Naslov filma (preuzet baš od Burroughsa) bio je tek jedna od manjih točaka spoticanja u sukobima između Scotta i Dicka, koji su tad trajali već više od godinu dana. Umjesto bešćutnih simulakruma kakve je Dick opisao u romanu Sanjaju li androidi električne ovce?, Scott je adaptaciju posvetio replikantima (ovaj pojam Dick nigdje ne rabi) koji, premda ih se može otkriti baš prema nedostatku empatije, u konačnici iskazuju nadmoćnu, poetičnu humanost.

Konceptualna opreka nije mogla biti veća. Svejedno, Dick se odazvao, napokon osobno upoznao Scotta i odgledao tih dvadeset minuta. Dvaput. Na kraju se okrenuo Scottyu i pogledao ga u oči. »Kako je ovo moguće? Ovi prizori imaju upravo onu teksturu i ton koje sam imao u glavi dok sam pisao roman! Kako ste uspjeli? Kako ste znali što sam osjećao i mislio?« Od žučljivog protivnika Blade Runnera, Dick je postao njegov najgorljiviji zagovornik, koji je svima ponavljao da jedva čeka premijeru, predviđenu za kraj lipnja 1982.

Philip K. Dick umro je od posljedica uzastopnih moždanih udara 2. ožujka 1982.

Blade Runner se pojavio pred publikom 25. lipnja te godine i doživio prilično komercijalan fijasko. No dorađen do razine koja će još desetljećima predstavljati parametar uvjerljivosti, film i danas djeluje svježe; razina dramske i karakterne složenosti koju je Scott ostvario mudrim orkestriranjem scenarija Hamptona Fanchera i Davida Webba Peoplesa označava dramski vrhunac njegove karijere. Kao kvintesencijalni kultni film, Blade Runner naposljetku je u Britaniji proglašen najboljim filmom osamdesetih, što je prilična pohvala za djelo koje je u tom desetljeću bilo viđeno jedino u razblaženom, komercijaliziranom izdanju. Redateljeva verzija, objavljena 1992. (godine u kojoj se Dickov roman inače zbiva), minimalnim se preinakama približila izvornoj ozbiljnosti djela, premda i danas kruže glasine da konačnog Blade Runnera tek trebamo vidjeti. (Najiscrpniji prikaz problematike daje Paul M. Sammon u knjizi Future Noir: The Making of ’Blade Runner’, iz koje potječe i navedeni citat.)

Uzbuđenja po tvorničkoj cijeni

Razmjerno je hrabro što je Hollywood ubrzo krenuo u novu adaptaciju Dicka, ovaj put zasnovanu na njegovoj kasnoj pripovijetki We Can Remember It for You Wholesale (Pružamo vam sjećanja po tvorničkoj cijeni). Ipak, ispostavilo se da je Total Recall, kako je projekt razumljivo preimenovan, pomalo uklet: nakon što je prošao kroz ruke niza redatelja i glavnih glumaca, do ekranizacije ga je doveo tek tandem Paul Verhoeven-Arnold Schwarzenegger. Konačni film daje zanimljivu razradu izvornog predloška, u kojem potrošač virtualnih sjećanja više ne može razlučiti stvarnost od tlapnje — predočavanje solipsističke problematike kao potrošačke robe esencijalna je osobina Dickova smisla za humor. No premda scenarij Ronalda Shussetta, Dana O’Bannona i Garyja Goldmana na zanimljiv način u priču uvodi usputnu Dickovu ikonografiju putovanja na druge svjetove, konačna verzija iz pera Johna Povilla svu idejnu složenost Dicka potčinjava Schwarzeneggerovu egu. Objavljen 1990, film je neprijeporno atraktivan blockbuster, no pripovijedanje po načelu nizanja sve krvavijih akcijskih sekvenci pretvara sâm predložak u tržišnu robu za masovnu degustaciju brutalnosti.

Utržak Total Recalla nije uvjerio producente da je u Dicka isplativo ulagati, tako da su devedesete njegovoj filmografiji dodale samo nekolicinu bizarnih naslova — niskobudžetne, rutinske SF filmove Screamers (1995) i Uljez (1999, objavljen tek 2002), te francuski Confessions d’un Barjo iz 1992, zasnovan na Dickovu romanu Confessions of a Crap Artist, koji ni uz najbolju volju nisam imao prilike vidjeti.

Niskobudžetne adaptacije Dicka, bez obzira na razinu vjernosti, otkrivaju kako je za vitalnost njegovih djela kao filmskih predložaka presudna određena mjera simbioze s jakom scenarističkom i redateljskom ličnošću. Scott je u Blade Runneru gotovo posve iznevjerio Dickovo viđenje androida, ali je došao do poetike koja je dickovskoj ambijentaciji podarila dušu. Ove je godine Steven Spielberg posve preobličio ranu Dickovu pripovijetku The Minority Report (zadržavši naslov, samo bez člana) u kompleksnu fabulu o prirodi predestinacije koja svoje idejne i komercijalne parametre pomiruje uspješnije od svih prethodnika, a futurizam od nužnog zla pretvara u spektakularnu pokaznu vježbu.

Dok u Dicka glavni sukob leži između dva središta institucionalne moći — policije i vojske — koja se vidovitošću služe ne bi li uspostavila kontrolu, Spielbergov film postavlja ga između potencijalno korisne no nehumane institucije, te povratka anarhičnoj humanosti. Izrazitije od svega, Spielberg u Dickov milje unosi elemente obitelji — izgubljenog sina, izgubljenu majku — omogućavajući svojem paru ranjenih protagonista, Andertonu i Agathi, da povrate organsku cjelovitost svojih osobnosti. Pa ako kraj filma i podsjeća pomalo na pridometnuti happy-end komercijalne verzije Blade Runnera, u ovome je slučaju barem imanentan konzekventnoj preinaci predloška.

Tecite, suze moje, reče Pris

Prelet kroz ostavštinu Philipa K. Dicka možda još i može navesti sve relevantne filmske naslove, no u bibliografiji će se nužno razjapiti rupe. Gdje je karizmatična naslovna figura romana Tri stigme Palmera Eldritcha, tako nužna pri razmatranju Dickova koncepta izvanjskog upravljaja stvarnošću? Gdje je Jason Taverner iz romana Tecite suze moje, reče policajac, koji otkriva da ne postoji? Zato, uz novinske eseje, postoji i sve veći broj znanstvenih radova o Dicku. Pa ako ovo i nije vrijeme u kojem bi konačno vrednovanje Dickova opusa moglo biti moguće, možda je tako i bolje. Dick je ionako smatrao da književna teorija može samo naškoditi učinku koji njegova djela mogu ostaviti na perceptivna čitatelja. Ovakva ga konstatacija, uostalom, i nehotice svrstava uz bok Williamu Blakeu, mističnom vizionaru s kojim Dick ima štošta zajedničkoga — razmjernu anonimnost za života i kompleksnost koja će trajati naraštajima, primjerice.

Ali velike su riječi i složeni koncepti tek jedna strana složenog algoritma koji je Philip K. Dick bio. Meni najdraža je ona posve intimna, tamna i ženska strana — anima koja se probija mimo Dickovih zbunjenih protagonista i zrači jedinstvenom karizmom. Može to biti načas, kao u završnici Ubika, ili ekstrapolirano, kao u uspješnijm ekranizacijama, ali nikad tako dojmljivo kao u slučaju Pris Frauenzimmer, briljantne djevojčice-žene iz romana We Can Build You (Možemo vas napraviti) iz 1972.

Ta knjiga daje jednoj od ključnih Dickovih tema — simulakrumima — rijetku dozu humanosti: pripovijeda o umjetnom Abrahamu Lincolnu, kojeg Pris rekonstruira u svoj njegovoj karakternoj dubini. Djelo se, dapače, pokazuje humanijim od stvoriteljice. U potrazi za obećanjem ljubavi koje naslućuje u njezinoj shizofrenoj osobi, protagonist romana izgubit će doticaj sa stvarnošću, a Dick će na koncu odbaciti svako žanrovsko fabuliranje i pustiti ga da uživa u tlapnji, makar i po cijenu silaženja s uma. Paralela s izgubljenim ženama Dickova života — sestrom, majkom i suprugama — ne može se ne zamijetiti: on kao da je neprestano bio svjestan svih simptoma svoje boli, a nesposoban naći im drugog lijeka do pisanja. U animi se krije tamno Dickovo srce. Odnosno:

»Bez Pris sam kopnio sve dok se ne bih pretvorio u ništa i napokon umro poput kukca u dvorištu, nezamijećen i nebitan; kraj nje sam bio probadan, podbadan, sasijecan i gažen — no nekako sam živio; u tome sam bio stvaran. Jesam li uživao u patnji? Ne. Samo mi se činilo da je patnja dio života, dio bivstvovanja uz Pris.«

Vladimir C. Sever