Protiv Capuletija u sebi

Protiv Capuletija u sebi

Capuleti su režim, vrsta fanatizma, vrlo snažne hijerarhije koja uvjetuje stanje duha

Opera HNK u Zagrebu otvorila se za redatelje koji iskustva stječu radeći u svjetskim centrima i za prvu premijeru ove sezone — prvu hrvatsku izvedbu opere Capuleti e i Montecchi Vincenza Bellinija — angažirala je Caterinu Panti Liberovici. Ona je svrnula na sebe pozornost režijom opere Tajni brak Domenica Cimarose u HNK u Osijeku, koja je prošle godine dobila Nagradu Hrvatskoga glumišta. Potvrdila se nedavno i režijom Bellinijeve Mjesečarke u Osijeku. Tridesetogodišnja talijanska redateljica studirala je glazbu na Konzervatoriju u Torinu, a glumu je učila kod Luke Ronconija. Dobila je stipendiju milanske Scale, što pruža mogućnost da se s polaznicima Opernog studija i studentima Konzervatorija pod njezinim patronatom prirede male off-produkcije. Prvu samostalnu režiju malo poznate opere buffe Gaetana Donizettija La lettera anonima radila je 1997.

Počeli ste s režijom komičnih opera, a zatim ste režirali Mjesečarku, lirsko djelo.

— To je za mene pastoralna drama i Aminu sam doživjela kao dijete prirode, neke vrsti ženskog Orfeja, drukčiju od ostalih, s ranjivim osjećajima, bez obrane, bez barijera, vrlo senzibilnu. Veoma mi se sviđa taj motiv somnambulizma, stanja snova, osobe koja je toliko različita od drugih, koju zbog te različitosti u početku svi vole i obožavaju, ali kad njezina različitost izbije u svoj punoći, kad u somnambulizmu učini nešto što ne odobravaju — tjeraju je. Mnogo sam radila s Ronconijem na novini tog osjećaja straha i nemira što ih izaziva netko tko nije kao ostali. A takva je Amina. Tu različitost izrazila sam uporabom teatrina, kazališta u kazalištu.

Capuleti e i Montecchi su drukčiji od Mjesečarke. U njima je drukčija uloga zbora a i Romeo i Giulietta vrlo su zanimljivi kao likovi.

— Romeo je vrlo izravna, strastvena osoba, izravna narav. Giulietta je više introvertirana, mnogo zamršenija, zatvorena je u kući, zahvaćena krizom panike, straha. Njezina unutarnja borba vrlo je jaka. Psihološki je mnogo dublja, kompleksnija je od Romea. Romeo je akcija, čista energija koja nailazi na drukčije teškoće da bi se izrazila. Giuliettu uništava unutarnja drama, i u tome je vrlo moderna slika žene. A kad je o zboru riječ, nalazim da je uopće malo čudno to što se događa u većini opera, da četrdesetak ljudi ima isto mišljenje. Naravno, može se i to dogoditi, ali teško je to tako izvesti da bi se na taj način i osjetilo. A u Capuletima sam baš to uporabila i na tome temeljila režiju. Tu zbor nije samo promatrač, nego masa koja u istome trenutku razmišlja na isti način, kao skupina fanatika. Capuleti su režim, jedna vrsta fanatizma, vrlo snažne hijerarhije koja uvjetuje stanje duha. Capellio je neka vrsta krotitelja divljih zvijeri, a u istome trenutku tu je izmjena energije i napetosti između onoga koji draži zvijeri i zvijeri koja podbada krotitelja, između mnoštva koje kliče tiraninu i tiranina kojega to mnoštvo potiče. Capelliju su potrebni fanatici, a njima je potreban tiranin. Capuleti su stara generacija konzervativna duha, koji smatraju da Giulietta ne može gajiti osjećaje koji nisu sukladni njihovima. Oni svi osjećaju na isti način kao da su klonirani. Romeovi su sljedbenici drukčiji. Montecchi su mladi naraštaj, jer su oni stari po mojoj zamisli bili ubijeni, prognani. Oni su društvo žena i muškaraca. U njih vlada duh tolerancije, poštovanja različitosti, oni prihvaćaju i podupiru različitosti. Capuleti osuđuju Giuliettu jer se zaljubila u Romea. Montecchi, naprotiv, pomažu Romeu da bi tu ljubav doveo do ispunjenja.

Kako tumačite da u razdoblju rane romantike kad je taj uzus prevladan žena tumači mušku ulogu? Romeo je, naime, namijenjen mezzosopranu. Zašto je za time, po vašem mišljenju, posegnuo Bellini?

— Ne bih ulazila u muzičke razloge. Rekla bih da je to stoga što je Romeo kompletan čovjek u kojemu su sadržane i ženske osobine. On pripada onoj vrsti Montecchija koji prihvaćaju osjećajnost, znaju za ljubav, bol, suze, smijeh. Dakle, on je osoba koja ima sve, muškost i ženskost, sveobuhvatnost osjećaja, energiju i posvemašnju vitalnost, a u Capuletija kao da se počinju hladiti osjećaji. To su dva različita pogleda na svijet. Žena proširuje Romeov svijet. Jasno, po tradiciji mezzosopran je mlad čovjek na razmeđi dječaštva i adolescenta. Ali Romeo nema karakter mladića, vrlo je taman. Takav je u Bellinija Tebaldo, ali on je tenor. Nikako mi se ne sviđa verzija Claudija Abbada iz 1966, kad je Romea pjevao tenor Giacomo Aragall, jer je tada u operi suparništvo između dva tenora.

Kako se odnosite prema modernoj režiji?

— Mislim da treba biti iskren prema samom sebi i vjeran sebi. Jasno je da opera sa sobom nosi tradiciju, teatarsku prošlost koja nas na stanovit način vodi. Pod vjernošću smatram prianjanje uz temu na kojoj se radi. Ne znam je li to točno ili pogrešno, ali ja polazim, točnije naposljetku ustanovljavam, da mi je polazište tako bilo, autobiografski. To je moj način poniranja u temu. Vjerujem da je redateljeva dužnost pričati priču vlastitim riječima, a put je napisan riječima i glazbom nekoga drugog. Te riječi i ta glazba ocrtavaju likove, atmosferu, ući u tu atmosferu znači dati joj osobni, vlastiti pečat. I stoga ne znam što bi bila moderna, a što starinska režija. Znam da postoji način da se bude vjeran sebi tako da se pronađe vlastiti način za spajanje likova i pjevača koji su sredstvo putem kojega ideja izlazi van. Veoma mi je stalo do timskog rada, želim da osobe koje izlaze na scenu shvate moju ideju u biti, a ne da je samo provode. Na njima je da shvate, na meni da ih u to uvjerim.

Razgovarala Marija Barbieri