Pronađeni recept i produktivna sumnja

Pronađeni recept i produktivna sumnja

Ako bismo ukupni dojam morali sažeti u nekoliko rečenica, on bi glasio: tradicija Bečke škole povijesti umjetnosti pokušava se pronaći na raznim stranama; svi pišu o Rieglu, usude ga se interpretirati i tvrditi da je njihova interpretacija nepogrešiva; malo je onih koji se zaista bave neistraženim i koji se u proučavanju uloge Beča i Bečke škole u razvoju struke zaista miču s mjesta. A to znači bez akademskog natezanja koje se beskrajno vrti u krug — čak su i domaći u uvijek dobrodošloj Kaffeepause korili pojedince koji su sasvim irelevantnim komentarima produljivali već ionako neizdrživo duge diskusije

Ne događa se često da se u jednoj struci dvije važne obljetnice vremenski podudaraju. Ove se godine upravo to dogodilo austrijskoj povijesti umjetnosti — stotinu i pedeset godina od osnutka katedre na Bečkom sveučilištu i stoljeće od rođenja jednog od najistaknutijih predstavnika Bečke škole povijesti umjetnosti, Otta Pächta. Njegov je učenik Artur Rosenauer, nastavljač tradicije, pozvao Pächtove studente iz svih krajeva svijeta, da se na dvodnevnom simpoziju (27. i 28. rujna, »Na početku bijaše oko« — Otto Pächt. Metoda i praksa) prisjete vremena u kojem su sami ulazili u tajne struke. Prvi je dan s četiri referenta bio posvećen stručnoj važnosti Pächtova rada, a drugi osobnim sjećanjima sudionika. Teško je ocijeniti je li simpozij donio pomake struci. No, nevažan nije bio: pružio je priliku mlađim studentima da se upoznaju s djelom jednog od karizmatskih profesora poznatog bečkog instituta.

Artur Rosenauer govorio je o modelu opisivanja i Pächtovoj intenzivnoj koncentraciji na umjetničko djelo, dok je Jonathan Alexander (New York) izvijestio o Pächtovu utjecaju na povijest umjetnosti u Engleskoj preko njegova rada na katalogizaciji srednjovjekovnih rukopisa u oksfordskoj knjižnici Bodleiani i preko predavačke djelatnosti na sveučilištu. Carlo Bertelli (Ticino) održao je potpuno nerazumljiv referat (što bi mu dosljedni i uvijek organizirani Pächt svakako zamjerio) o »barbarskoj« umjetnosti, a Christopher Wood (Yale), jedini predstavnik mlađe generacije koja nije slušala Pächta, govorio je o rehabilitaciji »ružnoga« kod Riegla.

Umjesto Gerharda Schmidta s Austrijske akademije znanosti na simpoziju se pojavio samo njegov referat, pročitan od druge osobe — o katalozima rukopisa u Oxfordu i Beču. Ursula Panhans-Bühler (Kassel) govorila je o polivalentnosti projektivne forme, Duchampu i dječjim crtežima, pokušavajući primijeniti Pächtova učenja na suvremenu umjetnost. Najzanimljiviji referat drugog dana sesije održao je Karl Corino (Frankfurt), govoreći o prijateljstvu bečkog profesora s Robertom Musilom, »posljednjim vitezom slobodnog duha« u Austriji i njihovu zajedničkom putovanju 1935. u Pariz na antifašistički Kongres za obranu kulture. Preostala dvojica referenata, Hermann Fillitz (Beč) i Koichi Koshi (Tokyo) dali su oduška svojim uspomenama i emocijama, prelazeći granicu koja u ovakvim prilikama dijeli primjerenost od patetike.

Na simpoziju je pokazano da se Pächta, kao i njegove metode, ne zaboravlja tako lako, a opći je dojam ipak onaj da se htjelo jednim udarcem obilježiti godišnjicu, napraviti uvod »velikom« simpoziju o Bečkoj školi i prezentirati novu knjigu studija Otta Pächta o venecijanskom slikarstvu kvatročenta. Venezianische Malerei des 15. Jahrhunderts. Die Bellinis und Mantegna urednice Margarete Vyoral-Tschapka s uvodom Hansa H. Aurenhammera ovih se dana treba pojaviti u knjižarama, a za početak je iduće godine najavljeno i englesko izdanje.

Proricanje vlastite budućnosti

»Veliki« je simpozij (3–5. listopada o. g.) ipak bio atrakcija koja se nestrpljivo očekivala. I od koje se vjerojatno očekivalo previše.

Zaslugom teoretskog i praktičnog angažmana Rudolfa Eitelbergera von Edelberga Beč je sredinom 19. stoljeća dobio dvije važne institucije: Muzej primijenjene umjetnosti i Institut — katedru za povijest umjetnosti. U Austriji je već neko vrijeme moderno da humanističke znanosti poput statusnog simbola njeguju disciplinu proricanja vlastite budućnosti. Stoga je i međunarodni rođendanski simpozij bio naslovljen s Bečka škola i budućnost povijesti umjetnosti, a problemski je zadatak glasio: raspravljajmo o doprinosu što ga Beč može dati budućnosti struke.

Oni koji su se ponadali da će rasprava započeti večer uoči otvaranja samog simpozija u okviru Wiener Vorlesungen u svečanoj dvorani bečke vijećnice, nisu dobili što su htjeli. Izlaganje poznatog kunsthistoričara Wernera Hofmanna bilo je očito zamišljeno kao vodič kroz galaksiju Bečke škole, a ne kao ozbiljan prilog stručnosti simpozija. Za upućene u povijest i metode Škole ambivalentan referat efektna naslova (Sve je ambivalentno. Bečka škola povijesti umjetnosti: Koliko budućnosti ima njezina prošlost?) nije donio ništa nova, tek spretne formulacije iskusnog predavača. Kako je »produktivna sumnja« obilježila radove predstavnika Bečke škole i je li povijest umjetnosti uopće moguća čuli smo u »monumentalnom« izlaganju (puna dva sata) koje je uključivalo probleme sa slajdovima, vječni trn u senzibilnom oku svakog povjesničara umjetnosti koji drži do efektnosti svojih nastupa.

Sljedećeg je jutra otvaranje simpozija u svečanoj dvorani Austrijske akademije znanosti, nekadašnjoj zgradi starog sveučilišta, preuzeo rektor Georg Winckler. Trebalo je samo ovlaš preletjeti pogledom brošuru i zaključiti da je, što se programa tiče, simpozij zamišljen ziheraški. To znači da se svakako željelo izbjeći predbacivanja o jednostranosti, pa se uzelo u obzir od svega pomalo. Pronađeni recept izgleda ovako: pozvati referente iz čitave Europe (iz Srednje svakako, a nikako ne zaboraviti one koji čame izvan granica Europske unije, makar bili prvi susjedi), nekoliko Amerikanaca (tradicionalno dobrih retoričara s efektnim nastupima, čvrsto stojećih iza svojih teorija i hipoteza), ubaciti svakako nešto egzotično (npr. izvaneuropsku umjetnost), pokazati se otvorenima za trendove (pustiti feministkinje da kažu svoje) i ne zaboraviti na ovim prostorima uobičajeno zapostavljene (prigodne teme: bizantska umjetnost, povijest fotografije). Primijenjeni je recept, naravno, garantirao mješavinu svega i svačega, a ona je opet donijela veliku raznolikost u kvaliteti, prezentaciji i ozbiljnosti pripremljenih radova. Ako bismo ukupni dojam morali sažeti u nekoliko rečenica, on bi glasio: tradicija Bečke škole povijesti umjetnosti pokušava se pronaći na raznim stranama; svi pišu o Rieglu, usude ga se interpretirati i tvrditi da je njihova interpretacija nepogrešiva; malo je onih koji se zaista bave neistraženim i koji se u proučavanju uloge Beča i Bečke škole u razvoju struke zaista miču s mjesta. A to znači bez akademskog natezanja koje se beskrajno vrti u krug — čak su i domaći u uvijek dobrodošloj Kaffeepause korili pojedince koji su sasvim irelevantnim komentarima produljivali već ionako neizdrživo duge diskusije.

Dva su simpozijska dana bila podijeljena po sekcijama — osobe, odnosi, koncepti, prekoračenja. Već se u prvoj sekciji jasno vidjelo koliko su prilozi simpoziju stručno i prema svojim predznacima neujednačeni — od četiri referata dva su bila suhoparno ozbiljna (od toga jedan pregledni, a jedan usko specijaliziran), jedan se pokazao kompetentnim, ali ležernim, a zadnji, anegdotski koncipiran, vrlo provokativnim.

Žabokrečina vlastitih hipoteza

Beat Wyss (Stuttgart) upitao se može li se povijest umjetnosti usporediti s barunom Münchhausenom koji se uvijek mora izvlačiti iz žabokrečine vlastitih hipoteza te na koji način struka analizira samu sebe (»Stil« i »jezik« umjetnosti. Julius von Schlosser kao prvi analitičar struke). Ulrich Rehm (Bonn) pokušao je, u vrlo »urednom« referatu, pojasniti koliko je godina 1895. pridonijela postavljanju temelja istraživanju pripovijedanja u slikama, te je koliko je Wickhoffov sustav pojmova za razlikovanje različitih pripovjedačkih stilova još uvijek relevantan (Franz Wickhoff i kunsthistoričarsko istraživanje pripovijedanja).

Recepciji metoda bečke škole bio je posvećen i prilog Károlya Kókaia (Beč), drugi od »ozbiljnih« priloga iste sekcije (Impulsi Bečke škole u djelu Fredericka Antala). Dvoűákov mađarski učenik pobrinuo se za nadopunjavanje koncepta povijesti duha, a njegove je metodološke spoznaje moguće dovesti u vezu s postavkama sociologije povijesti umjetnosti, kulturalnim studijima i vizualnom kulturom.

Prilog Thomasa Zaunschirma (Essen) o spornom kunsthistoričaru Hansu Sedlmayru (Sedlmayr bez boga), izazvao je protest iz redova publike. Protest je ponajprije bio znak da je Zaunschirmova provokativno-ironična zamisao paušalizirana i površno shvaćena, a tek je nakon toga pokazao kojeg je stupnja srednjoeuropska osjetljivost na spomen fašističkog intelektualca. Zaunschirm nije pokušao prikazati Sedlmayrovu nacističku prošlost kao bezazlenu epizodu, već upotrijebiti anegdotu kao oblik kritike u razračunavanju s manje poznatim aspektima Sedlmayrovog Gubitka sredine (Verlust der Mitte, 1948). Nekonvencionalno izlaganje o »luciferskom intelektu« podiglo je barem nešto prašine. Konačno! — rekao bi strpljiv promatrač prilika u uštogljenim i suzdržanim bečkim stručnim krugovima.

Slovak o Hrvatima, između ostalog

Sekcija odnosi donijela je u svojem prvom poluvremenu jedno razočarenje i jednu veliku utjehu — utjehu naime da u bečkom kunsthistoričarskom svijetu ima mlađih iznadprosječnih pojedinaca koji se usuđuju skočiti u bujicu neistraženih činjenica, a sposobni su i isplivati s važnim i svježim rezultatima. Kad je još njihova prezentacija, na ovako ambivalentnom simpoziju, primjerena i stručna, onda ih zaista treba izdvojiti i pohvaliti. U programu simpozija hrvatskih povjesničara umjetnosti nigdje nije bilo, ali su se pojavili kao statisti u jednom ne tako lošem koliko nespretnom izlaganju. Tema referata slovačkog profesora Jána Bakoša (Bratislava) obuhvaćala je kozmopolitska uvjerenja protagonista Bečke škole i recepciju njihovih postignuća kod »malih« naroda nakon raspada Habsburške Monarhije (Od univerzalizma do nacionalizma: transformacija ideja Bečke škole). Bakoš je, nažalost, na potpuno nerazumljivom engleskom pokušao pokazati kako su teorije Bečke škole aplikativne u svakoj sredini, dajući (površan) katalog slovačkih, poljskih, slovenskih i — last but not least — hrvatskih recipijenata tih teorija. Možemo samo zamišljati kako je bilo velikoj većini publike koja se, potpuno neupućena u tajne slavenskog kunsthistoričarskog bića, morala boriti s jezičnom barijerom ispriječenom između potencijalnog interesa za temu i ponuđene prezentacije. Čak ni (ili pogotovo) nama, slušateljima bečkoga simpozija koji imaju nekog pojma o Ljubi Karamanu i ostalima, nije bilo lako. Zaključak glasi — šteta, ogromna šteta da se ovako važna tema, zapravo jedina mogućnost prezentacije tradicije povijesti umjetnosti u slavenskom dijelu Europe na ovako važnom međunarodnom simpoziju, olako »potrošila«. Bez ijednog pitanja i diskusije nakon izlaganja, Bakoš je postao neslavnom iznimkom cijeloga skupa.

Odmah u nastavku apsolutni se star simpozija, Hans H. Aurenhammer s bečkog Instituta za povijest umjetnosti, upustio u preispitivanje uplitanja struke u politička zbivanja tridesetih i četrdesetih godina (Cezura ili kontinuitet? Bečki Institut za povijest umjetnosti u staleškoj državi i nacional-socijalizmu), a time i u najškakljiviji dio povijesti Instituta koji se rado prešućuje. Referat je slijedio linije tradicije i ukazivao na rezove sve od godine gašenja konkurentske katedre Josefa Strzygowskog 1932/33. do kraja drugoga svjetskog rata. Sedlmayrove fašistički obojene koncepcije i fatalna godina za Bečku školu, 1938, kada je protjerano više od 35 kunsthistoričara, nisu bile rezultat naglog obrata, već su u povijesti Instituta imale opipljive temelje.

Američki prilog preispitivanju tradicije Bečke škole dao je Christopher Wood (New Haven) referatom preglednog karaktera (Riegl i Strzygowski u Americi) uz koji nam ne pada na pamet ništa drugo nego zaključak da je američka povijest umjetnosti na uštrb Riegla sve do sedamdesetih godina učila iz teza njegova protivnika po uvjerenju — Strzygowskog. Dorothea McEwan (London) rekla nam je u nepotrebno dugom izlaganju da Bečka škola, usprkos prijateljstvu i suradnji bečkog povjesničara umjetnosti Fritza Saxla s Abyem Warburgom, nije imala nikakav utjecaj na kulturnoznanstvenu Bibliothek Warburg u Hamburgu. Cilj referata (Fritz Saxl i Aby Warburg: priznanje jednoj suradnji) i nadalje ostaje maglovit.

Treću sekciju drugog simpozijskog dana započeo je skoro jednosatnim referatom Michael Podro (London). Rieglova ideja da je umjetnička forma strukturirana postojećim odnosom između karakteristika prikazanog i osobina medija, a zatim i pretpostavka da taj odnos podliježe kontinuiranom razvoju, bile su polazišta hermetičnog, ali ipak »dorađenog« priloga (Riegl, Gombrich i budućnost umjetničkog htijenja ŠKunstwollenš).

Dotučeni slušatelji

Michael Viktor Schwarz podijelio je svojom novom, radikalnom koncepcijom stila u umjetnosti slušatelje u dva tabora. Njegovo je tumačenje postulata teorije medija i shvaćanje umjetnosti kao sredstva komunikacije s jedne strane naišlo na odobravanje, pa se govorilo o najzanimljivijem prilogu dana (Fiktivno i medijalno. Ili: Što je stil?). S druge je strane ono izazvalo nelagodu i skepsu — pitali smo se mogu li se neka temeljna pitanja struke do te mjere pojednostavniti da bi se svela na sistem crno-bijeloga.

O ornamentalnoj srukturi pokreta tijela, o američkoj plesačici s kraja 19. stoljeća Loďe Fuller i njezinoj vezi s Rieglovom definicijom ornamenta (»Ornament i zločin«: Bečka škola i ornament), govorio je Hans Körner (Düsseldorf). Kris-Kurzova Legenda o umjetniku iz 1934. doživjela je novu interpretaciju iz pera Viktorie Schmidt-Linsenhoff (Trier). Je li time zagonetka o biću umjetnika konačno razriješena (Ernst Kris i Otto Kurz, Legenda o umjetniku: feminističko »novo čitanje«), ne bismo se usudili komentirati. James Trilling (Providence) povukao je paralele između bizantskih mozaika i modernog slikarstva na primjeru plošnosti piktoralnog prostora raznorodnih prikaza (Klasični moment: Otto Demus i moderno shvaćanje bizantske umjetnosti). Deborah Klimburg-Salter (Beč) možda nam je i imala namjeru pojasniti utjecaj Bečke škole na proučavanje izvaneuropskih kultura, ali je njeno izlaganje više sličilo pukom reklamiranju istraživačkih projekata Instituta koji su trenutno u tijeku na području Indijskog potkontinenta (Metoda i metodologija: Bečka škola i povijest umjetnosti izvan Europe).

Zadnja su dva referenta u kasno subotnje popodne svakako imala nezahvalnu ulogu: zaključiti simpozij obilježen predugim prilozima i diskusijama, a zadržati ono malo izdržljivije publike koja je htjela ili po službenoj dužnosti morala ostati u dvorani. Vrlo smeten referat Monike Faber (Beč) bavio se pronalazačem ovisnosti i utjecaja između medija fotografije i »tradicionalnih umjetnosti« Heinrichom Schwarzom (»Prethodnici i utjecaji«: Povijest umjetnosti fotografije u okružju Heinricha Schwarza). Benjamin Binstock (New York/Princeton) »dotukao« je nekolicinu svojih slušača kompliciranom temom o Rieglovom (opet Riegl!) razlikovanju »historijske« i »umjetničke« vrijednosti jednog djela i o načinu na koje se ono reflektiralo na pojam ruine kod Waltera Benjamina i Jacquesa Derride, kao i kako to isto razlikovanje s gledišta Benjamina i Derride »dekonstruira samo sebe« (Spomenik i ruševina: dekonstrukcija u Rieglovu mišljenju).

Dekonstruira li lokalna kunsthisto(e)rija mit o samoj sebi? Što smo naučili od slavnih dana dvije Bečke škole povijesti umjetnosti? Kakvog je lica i naličja potencijalna, dakle — ovodobna — treća? Postoji li ona uopće?

Mala je zbirka pitanja zamišljena kao vježba za razdoblje u kojem čekamo obećanu publikaciju uz simpozij. Alternativno je rješenje sva sila najavljenih izložbi koje bi trebale donijeti Beču raznobojnu jesen. Skeptik bi vjerojatno odmah pitao koliko intenzivnih boja...

Iz Beča Libuše Jirsak